Najnoviji

    Analize

    Nakon propasti EU integracija: BiH treba da se ugleda na Izrael

    Piše:
    Reuf Bajrović
    -

    Bosna i Hercegovina nikada neće postati članica EU! To je istina koju treba pogledati u oči i na osnovu nje praviti planove za budućnost BiH. Decenijama će se voditi debata oko toga šta je najvažniji uzrok propasti EU perspektive BiH, ali neosporno je da puno veću krivicu snosi Brisel nego sama Bosna i Hercegovina-posebno probosanske političke snage. Može se slobodno reći da je BiH žrtva islamofobije koja vlada u najmoćnijim krugovima u EU, i odluke Angele Merkel da Balkan uredi u saradnji s Moskvom u sklopu dugoročnog savezništva Njemačke političke elite sa Vladimirom Putinom. Crna Gora i Srbija su dolaskom Merkel preskočile BiH u vozu ka EU. Na samom začelju su ostale četiri zemlje sa značajnim procentom muslimana ili većinski muslimanskim stanovništvom. Ono što razlikuje BiH od Makedonije, Albanije i Kosova je činjenica da je gotovo potpuno okružena neprijateljski nastrojenim državama i da nije članica NATO, niti ima jake NATO snage na svom teritoriju – što je slučaj sa Kosovom. Dakle, pozicija BiH je teža i izazovnija od bilo koje druge države u regionu i na osnovu toga valja praviti planove za budućnost.

    Za razliku od ranih devedesetih prošlog vijeka, BiH danas ima značajne vojne sposobnosti u vidu Oružanih snaga BiH, kao i ozbiljan domaći kapacitet u namjenskoj industriji. Nadalje, izuzetno mali procenat probosanski orijentisanih građana ima iluzije o prirodi namjera susjednih država. Uprkos činjenici da susjedne države imaju značajan uticaj na glavne medije u BiH, od šezdesetak posto građana koji su primarno lojalni Bosni i Hercegovini, većina je prema istraživanjima spremna da opet brani BiH u slučaju agresije. Dakle, kapacitet i volja za odbranu države su prisutniji nego kobne 1992. godine.

    Budućnost BiH treba graditi bez straha od potencijalne propasti države zbog nestanka EU perspektive. Dugo se u javnom narativu mogla čuti tvrdnja da BiH kroz istoriju nikad nije opstajala kao nezavisna jedinka i da joj treba neki natkrovljujući državni ili multinacionalni kišobran. Istina je da je BiH bila dio Vizantije, Bugarske, Osmanskog carstva, Austrougarske i dvije Jugoslavije. Ali u hiljadugodišnoj istoriji je BiH bila i poprilično uspješno kraljevstvo u 14. i 15. vijeku  i već je trideset godina članica UN i drugih medjunarodnih organizacija kao nezavisna država.

    Historicistički argument kako BiH nikad nije bila uspješna kada je ostajala sama – i stoga ne može nikada biti uspješna kao takva – je netačan. Ali čak i da BiH nikad prije nije postojala, a da postojimo mi koji zadnjih trideset godina imamo nezavisnu državu o kojoj imamo svijest i koju smo spremni da branimo, opet bismo mogli da se ugledamo na današnji Izrael koji kao nezavisna država nije postojao preko dvije hiljade godina.

    Način na koji je izraelska država napravljena nije od ključne važnosti za ono što mi možemo naučiti i primjeniti na sopstvenu budućnost, iako ga ne treba zanemariti kao dokaz da se države mogu praviti i održati silom. Naime, nas primarno treba da zanima kako je Izrael uspio da opstane okružen izuzetno neprijateljski nastrojenim susjedima? Fokus na vojnu moć, jak kapitalistički sistem uz otvorenu ekonomiju, integracija dijaspore u društvo  i odnos sa SAD su ono što BiH treba da prepiše od Izraela. Naša elita konačno treba da shvati da medjunarodno pravo, koje je neosporno na našoj strani, ne znači ništa ako nema sile koja ga garantuje. Probosanska elita treba da shvati da sigurnost BiH više nikada ne smije da primarno ovisi o stranom faktoru, i post-EU period BiH istorije treba da bude vrijeme razvoja dodatnih vojnih kapaciteta, uz integraciju u NATO pakt kada to bude moguće. Iluzije o integraciji u EU su danas jednako opasne kao što su bile opasne iluzije o radničkoj klasi koja neće dozvoliti nacionalističke genocidne pohode devedesetih, a čije smo krajnje domete mogli vidjeti u srazu golorukih i dobronamjernih demonstranata sa SDS-ovim u Sarajevu snajperima u aprilu 1992. godine. Tolerancija koja je od Kulina Bana krasila našu kulturu je snaga samo u onoj mjeri u kojoj je štiti oružana sila koja joj je predana.

    Apeli na civilizacijske, posebno europske, vrijednosti treba da postanu dio naše komunikacijske strategije, nikako nešto što smatramo glavnim adutom za odbranu države. Gorka istina je da živimo na kontinentu koji je kroz istoriju progonio i protjerivao nehrišćanske narode. Od juga Španije, preko Holokausta, pa do Srebrenice se formiralo iskustvo nehrišćanskih naroda u Europi. To što današnja europska liberalno-demokratska društva tolerišu milione radnika iz islamskog svijeta ne znači da EU želi kao člana državu u kojoj muslimani imaju presudan uticaj na donošenje odluka. Prava mjera odnosa liberalne Europe prema muslimanima jeste činjenica da nikada niti jedan musliman ili muslimanka nisu imali bitnu izvršnu funkciju u EU birokratskoj mašineriji. Makron nam je napravio veliku uslugu zaustavljajući neiskreni proces integracije država europskih muslimana u EU, posebno to važi za BiH koja je objektivno jedina sigurnosno ugrožena. Bošnjaci, i oni koji nisu Bošnjaci a osjećaju lojalnost prema BiH, imaju šansu da u idućih nekoliko godina otklone sumnje o sopstvenom opstanku preuzimajući odgovornost za svoju budućnost. Ako se desi da nekada u bliskoj budućnosti u ključnim državama EU – posebno Njemačkoj i Francuskoj – na vlast dođu simpatizeri neofašizma ili neostaljnizima, biće kasno da se od BIH napravi tvrdi orah po uzoru na Izrael. Imajući u vidu trenutne (čak i demografske) trendove koji idu u korist probosanskih snaga, sve je do političke elite koja donosi odluke o BiH. Za tridesetak godina bismo mogli imati normalnu i uspješnu državu u kojoj demokratska većina nije taocem želje demografske manjine. Zašto da ne radimo na tome da 2043. vratimo republikansko uredjenje BiH? Taj cilj je dostižan ako se u političkoj i društvenoj eliti napravi koncenzus oko toga!

    Nema svaki narod kapacitet da izbori i zaštiti sopstvenu državu. Naroda je najmanje tri puta više nego nezavisnih država i mi ako budemo nastavili da se fokusiramo na politiku na nivou kantona i da sav svoj politički život svodimo na provincijske sukobe oko upravnih i nadzornih odbora, završićemo kao mnogi narodi koji su pokoreni od strane jačeg susjeda i nakon toga asimilacijom uništeni. Imati državu zahtijeva stalnu budnost, to je zadatak buduće generacije donosilaca odluka u ime BiH.

    Dritanov obračun za “zlim politikama”: Abazovićev Temeljni ugovor sa SPC-om koja štiti sveštenike koji su blagoslovili genocid u Srebrenici

    Piše:
    Redakcija
    -

    „Prošao sam asfaltnim putem Jadar-Petriča. Ugledao sam minaret do nebesa. Mislim da je on jutros poravnat. Trebao je biti“, reći će general Miodrag Živanović, dok je 13. jula 1995. godine, u kući Zvonka Bajagića,  izvještavao vladiku Vasilija Kačavendu o akciji u Srebrenici.

    Zvorničko-tuzlanski vladika samo se osmjehnuo. Kasnije tog dana Kačavenda će  služiti liturgiju u vlaseničkoj crkvi.

    „Ja želim da čestitam generalu i preko vas hrabroj srpskoj vojsci i vojskovođama. I mnogim našim obilićima. Koji su u svakoj prilici spremni teći i oteći, i na strašnom mjestu ostajati u odbrani vječnih ideala, vjere naše pravoslavne imena Srbinovog i otadžbine. Koji hrabro nose krst časni, da bi dobili slobodu zlatnu“, reći će vladika Vasilije.

    Nekoliko sati kasnije, i svega nekoliko kilometara dalje, „obilići“ su u Kravicama započeli strijeljanje zarobljenih Bošnjaka.

    „Genocid“, reći će 27 godina kasnije crnogorski premijer Dritan Abazović, „nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima“.

    A taj genocid, nastavit će dalje, nije počinila vojska.

    „Počinile su ga politike zla, politike smrti, politike prevara“, zaključit će Abazović i reći da se to mora mijenjati.

    Srpska pravoslavna crkva nikada se nije izvinila zbog postupanja njihovog sveštenstva tokom devedesetih. Vasilije Kačavenda i danas je pod zaštitom SPC-a. Ali, crnogorski premijer Dritan Abazović je, tri dana prije komemoracije u Srebrenici, proglasio Temeljni ugovor sa SPC-om koji je usaglasio sa patrijarhom Porfirijem.  U Temeljnom ugovoru se navodi odvojenost Srpske pravoslavne crkve (SPC) i države Crne Gore, SPC-u se priznaje pravni subjektivitet i kontinuitet od 1219. Godine, država Crna Gora garantuje SPC-u da u njenim objektima državni organi ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa, SPC se daju javno pravna ovlašćenja, država garantuje SPC nepovredivost svojine i obavezala se da uknjiži i neupisane nepokretnosti u vlasništvu eparhija SPC u Crnoj Gori.

    “Ugovor nije u skladu sa Ustavom, a preambula nije saglasna sa istorijskim činjenicama. Obavještavam vas da je Vlada izgubila legitimitet i nakon konsultacija biće podnijet zahtijev za skraćenje mandata Skupštini, odnosno za održavanje vanrednih izbora”, rekao je potpredsjednik Vlade Crne Gore Raško Konjević.

    Ali Dritan Abazović je nastavio istim putem. Dok su srebrenički Bošnjaci ukopavali žrtve genocida, Abazović je iz Potočara, putem Twittera, nastavio braniti „Temeljni sporazum“.

    „Kao što rekoh, politički procesi nemaju veze sa Temeljnim ugovorom, nego sa pravdom. Iza svake nacionalne histerije zapravo se krije korupcija“, napisao je Abazović iz Srebrenice.

    Dan pred komemoraciju u Srebrenici, srbijanski su mediji objavi jedan drugi ugovor. Dritanov brat, Džihan Abazović pokrenuo je privatni biznis sa Milicom Đurić,. inače partnerkom srbijanske premijerke Ane Brnabić.

    No, vratimo se genocidu u Srebrenici i izjavama crnogorskog premijera.

    “Imao sam izjavu da su genocide počinile politike i politike stvaraju sve, i politike stvaraju zlo i ubijaju ljude, a vojske izvršavaju u ime politike”, objasnit će, nakon brojnih osuda, svoj govor Dritan Abazović.

    Škorpioni i otac Gavrilo

    Juni je 1995. godine. Negdje u blizini Šida, pripadnici jedinice Škorpioni došli su da zatraže blagoslov od Jeromonaha Gavrila. Tu će nastati i čuveni snimak kada u crnim uniformama, Škorpioni ljude ruku ocu Gavrilu. Dvasetak dana kasnije, Škorpioni će u Trnovu, pred kamerama, strijeljati zarobljene srebreničke Bošnjake. Otac Gavrilo je umro 2017. godine. Prozvali su ga srpskim prorokom.

    vladika Amfilohije i Arkan

    Tri godine kasnije, na vlast u Crnoj Gori dolazi Dritan Abazović. Zavladao je uz pomoć vladike Amfilohija, sveštenika kood kojeg su po blagoslov dolazili Arkan, Šešelj i drugi ratni zločinci. No, prije nego je Abazović formalno preuzeo vlast, vladika Amfilohije je umro.

    “Izražavam saučešće svim vjernicima i sveštenstvu Mitropolije crnogorsko-primorske, povodom smrti mitropolita Amfilohija. Ljubav jedina stvara vječnost! Neka mu Bog podari vječni mir, a svima nama snagu da se izborimo za ideale koji su besmrtni”, napisao je Abazović.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Petice za mamu, tenderi za tatu

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ajmo ovako – dok mi ovdje razgovaramo o peticama mog sina, u BiH počinje izborni proces. To je ono o čemu sam pričao dok sam bio u Madridu, slavodobitno je objavio, usred Vukovara, hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Vrijedi ga i dalje citirati: “Postoji šira slika. To što se događa u BiH je kao visoki tlak. Pa Alijina stranka (SDA) ima Hrvate kao kandidate za Dom naroda. Kako se to zove? Let iznad kukavičjeg gnijezda. Guske! Neka mi netko objasni što rade Hrvati kao kandidati bošnjačke SDA? Kako se to zove?” Ni tu se čak nadahnuti Milanović nije mogao zaustaviti: “’Ajmo dalje… Bundestag radi na deklaraciji o BiH. Sponzor, odnosno autor te deklaracije se ne zove ni Hrvoje ni Jovan, nego vjerojatno Muhamed. Znate me, nemam ništa protiv Bošnjaka. U toj deklaraciji se BiH zaziva kao građanska država. To je ustvari državna politika Njemačke. Što bismo mi trebali napraviti? Imamo Bošnjaka koji glumi građanina, penetrirao je u njemački SPD… Gdje su tu Hrvati? Kukavičje gnijezdo. Što radi Hrvatski sabor? Pripremamo li neku svoju deklaraciju? U kojoj ćemo reći – sikter! Ovo je izdaja, ljudi!”

    Šok i nevjerica mame prve dame

    Ne, neću se baviti tumačenjem eksplozivne predsjedničke retorike niti njegovim jezikom mržnje u hrvatskom Gradu Heroju. Shodno predsjedničkim preporukama, posegnut ću za širom slikom, za koju je očito Madrid bitan. Tamo je, naime, hrvatski predsjednički par boravio na samitu NATO-a, a sudeći po izvještajima, Milanović je i fizički bio prilično usamljen.

    Na njegove prijetnje koje su prethodile susretu članica Alijanse, niko nije imao ni potrebe reagirati, i na marginama je bio ignoriran, a medijsku i svaku drugu pažnju pobrao je sporazum turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana postignut sa Švedskom i Finskom, nakon kojeg su ove dvije zemlje pozvane u članstvo NATO-a (Bosna i Hercegovina je, nazovimo to tako, dobila poseban tretman, što je za našu zemlju jako važno). Prva dama Hrvatske je, pak, puno bolje prošla. Zagrebačka Glorija, magazin Hanza medije, iscrpno je izvijestila o utiscima sveučilišne profesorice Sanje Musić Milanović sa protokolarnih večera, akcentirajući kako je na onoj koju je organizirala španjolska kraljica Leticia i sjedila preko puta nje. Ne krijući ponos, Gloria se divi odabiru haljina prve dame, koja je u Madridu bila Varteksova promotorica, a značajnu pažnju posvećuje i njezinom nakitu, također hrvatske proizvodnje. Na slikama se ne vidi, ali nema razloga za sumnju: prof. dr. Musić Milanović je koristila prvo sapun pa parfem, a njezina ushićenost posjetom muzeju Prado i probi opere “Nabucco” u Teatru Real svjedoči i o rafiniranom umjetničkom ukusu. Istina, novinarima je priznala da je prvo slobodno vrijeme iskoristila da vidi Plazu de Tores, najveću arenu za borbu s bikovima u Španiji, što se može tumačiti i kao potreba da zadovolji vlastiti borbeni duh, s obzirom na impresioniranost koju nije krila.

    Gloria se na kioscima našla dva dana nakon što je predsjednik države Hanza mediju preimenovao u Handžar mediju. Znamo ga, nema ništa protiv Bošnjaka, pa evo zašto se to dogodilo. Jutarnji list, uzdanica Hanza medije, obznanio je početkom prošle sedmice aferu koja je u Hrvatskoj dobila ime “Daj mi 5”. Sanja Musić Milanović je, naime, nakon kraja nastave, ravnateljici Klasične zagrebačke gimnazije koju pohađa njezin mlađi sin, poslala mail s primjedbama na zaključenu četvorku iz matematike. U mailu se zaboravila osvrnuti na podatak da je njezinom sinu, kao i nekolicini njegovih kolega, prije kraja školske godine ponuđeno da odgovara gradivo za višu ocjenu. On je to odbio i zaključena mu je četvorka, nakon čega je – sedam dana nakon zaključenih ocjena – uslijedio mamin mail. Iako se mama žalila samo na četvorku iz matematike, predsjedničkom mlađem sinu su ekspresno popravljene dvije četvorke – iz matematike i iz latinskog. Tako da je prosjek njegovih ocjena postao čista petica. Jutarnji je, pripremajući objavu detalja mamine intervencije, kontaktirao i mamu i tatu (tatu, doduše, preko predsjedničkog Ureda). No, mama se prvo nije javila, da bi – nakon što su novinari poslali mail, a onda ga dodatno čekirali WhatsAppom, pa kada su vidjeli da je poruku pročitala i ne reagira, obratili se i predsjedniku tati – mama žurno okrenula telefonski broj vlasnice Hanza medije Ane Hanžeković Krznarić. Vlasnica se nije odazvala, a kada je uzvratila poziv, mama prva dama molila ju je da nešto učini da tekst ne izađe. Ova ju je pak posavjetovala da odgovori na pitanje novinara. Mogu samo zamisliti šok i nevjericu mame prve dame na ovu neviđenu drskost vlasnice Hanza medije koja njoj, sveučilišnoj profesorici, mami, supruzi i prvoj dami, predlaže da odgovori na neko novinarsko pitanje koje joj se, za razliku od Glorijinih, nije dopalo.

    Onda se morao umiješati tata. Predsjednik Republike Hrvatske, zgranut ovakvim odnosom prema majci svojih sinova (ispostavilo se, u međuvremenu, da je mama žicala petice na isti način i za starijeg sina), nazvao je novinare bandom i propalicama, Hanza mediju kriminalnom organizacijom, a vlasnicu Hanžeković Krznarić optužio za “lopovsku navlakušu”, tvrdeći kako je ona prva zvala njegovu suprugu. Jutarnji je ekspresno pokazao i dokazao ko je koga zvao i usput dokumentirao laži predsjednika države, koji je pak svoju tiradu uvreda i kleveta završio konstatacijom kako je njegov Ured, na kraju tog dana krcatog pozivima, “poslao Sanjin mail Handžar mediji”. Od tada tata svaku priliku – kao i ovu vukovarsku – koristi da Hanza mediju zove Handžar medijom, te da ustvrdi kako ni on ni njegova supruga ne osjećaju ni trunku kajanja zbog svega što se dogodilo. Što će reći da je Zoranu Milanoviću posve normalno – šta normalno, poželjno – da njegova supruga intervenira kod ravnateljice Gimnazije da bi sin imao sve petice. Jer, sin je i stipendist Grada Zagreba! Valja zaslužiti stipendiju i za narednu godinu, u kojoj – već je pala odluka – predsjedničkom mlađem sinu neće ni predavati matematiku drznica koja mu je dala četvorku. Već onaj profesor kod koga je imao sve petice. Što pokazuje da i škola daje maksimalan doprinos kako bi se afera umrtvila, a komentatori u Hrvatskoj – uz isticanje trgovine utjecajem, u koju nedvojbeno spada pritisak mame na ravnateljicu – otvaraju pitanje morala prve dame, i same sveučilišne profesorice.

    Viša kasta

    Davno jednom, dok je još na čelu Rijaseta IZBiH bio onaj što danas sebe zove reisom emeritusom, Mustafa ef. Spahić je odbio da primi novčanu nagradu koja mu je, shodno zakonima i propisima IZBiH, pripala zbog godina revnosne službe. Nije moralno sve što ti po zakonu pripada, obrazložio je Mujki. Živa je istina da su moral i politika paralelni pojmovi, udaljeni svjetlosnim godinama, no još je življa istina da ovdje, na ovom našem balkanskom komadu, političari sebe doživljavaju kao viša bića. Kojima je sve dozvoljeno, da interveniraju gdje god požele – od ocjena do tendera – i još se time ponose. I njihove su porodice viša kasta, u ogledalima predsjedničkih parova zaslužuju kraljevski tretman, iako ga kraljevi u svojim evropskim zemljama baš i nemaju. Na ovaj naš balkanski način, predsjednici – svejedno čega – to i postaju da bi se namirili. U svakom pogledu. I sve dok je tako, pričat ćemo o korupciji, populizmu i uvredama i valjati se u vlastitom blatu, uz opaske “znate mene, nemam ništa protiv Bošnjaka”. Šaljivdžija bi dodao – efikasno. Suštinski, Milanović je samo dobar primjer, ilustracija onoga čega se čestit čovjek, čak i kad je političar, treba stidjeti. U onom istom Vukovaru divio se Čoviću zato što živi u BiH. A zapravo mu zavidi jer bi on rado mijenjao tok Save za porodični pogled. Hrvatska je u EU i samo zato ne može. Mi još nismo i imamo milanovića na svakom koraku. ‘Ajmo dalje… Bit će nam bolje kad kažemo sikter svojim milanovićima. Jer, to je izdaja, ljudi, izdaja je njihovo umišljanje da su naše škole, naši tenderi, naši poreski novci, njihove prćije, a svi mi njihove i sluge njihovih supruga.

    Crnogorski premijer i reforme: Dritan – varalica za medalju

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Crnogorski premijer Dritan Abazović, poslije jučerašnje odluke njegove vlade, potpisat će Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), koji je dodatno polarizirao tamošnju javnost,  pojačao međuetničke tenzije i vjerovatno uzrokovao pad manjinske vlade.

    Malo ko je mogao anticipirati ovakav razvoj događaja, s obzirom na protivljenje više od pola Crne Gore ovakvom tekstu Ugovora, kojim se SPC daje status države u državi, a posebno da se to dešava baš u ovom trenutku, piše politicki.ba.

    Naime, postoje ozbiljne najave iz Brisela da bi Crna Gora mogla postati sljedeća članica Evropske unije, s obzirom da je najdalje odmakla u integracijama i otvorila skoro sva poglavlja u pregovorima.

    Zvanična Podgorica bi trebala završiti sa reformama u ključnim oblastima, naročito u pravosuđu, kako bi bila spremna od 1. januara 2027. postati punopravna članica.

    Sa novom krizom i vrlo vjerovatno novim izborima to je sve dovedeno u pitanje.

    Glavni izvođač ovih rušilačkih radova je Dritan Abazović, formalno premijer Crne Gore, a praktično lutka na koncu Aleksandra Vučića i Edija Rame.

    Abazović je klasični populista, malog formata i velikih ambicija.

    Međutim, u ovom slučaju, odluka nije motivirana borbom za glasače, jer i ono malo glasova koje je dobio, Abazović će ovim potezom izgubiti.

    Njegova izborna baza su crnogorski suverenisti koji nisu zadovoljni Đukanovićem i njegovom višedecenijskom vladavinom, ali koji također ne pristaju da u Beograd idu po svoje mišljenje. A Abazović je upravo to uradio. U tajnim susretima sa Vučićem, obećao je da će potpisati Temeljni ugovor, uvesti Crnu Goru u “Otvoreni Balkan” i organizirati popis stanovništva, na kojem će se različitim manipulacijama i marifetlucima povećati procenat Srba a smanjiti Crnogoraca. Za uzvrat,  Vučić će pacificirali svoju i rusku ekspozituru u Crnoj Gori (DF), koji neće praviti nikakve opstrukcije Abazoviću i koja je vrlo brzo odustala od najavljenih protesta povodom izbora njegove vlade.

    Sada je više nego jasno da je Vučić rušio Krivokapićevu vladu, jer je formirao bivši mitropolit Amfilohije, da bi instalirao vladu na čelu sa “poštenim Albancem” Abazovićem, koji je imao podršku međunarodne zajednice, a istovremeno će raditi na realizaciji Vučićevih prioriteta.

    Srbijanski predsjednik to nije mogao ostvariti sa neposlušnim i nepredvidivim Krivokapićem, niti sa preposlušnim, ali kompromitiranim liderima Demokratskog fronta. Izbor je pao na Abazovića.

    Neograničena ambicija sa ograničenom pameću, dovoljno ucijenjen i nedovoljno moralan, sa puno ličnih komleksa i malo stida. Tipični političar novog doba: jeftini populista, bez principa i vrijednosti kod kojih su sva sredstva dozvoljena za postizanje cilja. Ovoga puta, radi se o ciljevima drugih država,  Srbije i Albanije, koje bi kroz “Otvoreni Balkan” trebale ostvariti dominaciju u regiji zapadnog Balkana.

    Istovremeno, Vučić koristi Abazovića za destibilizaciju Crne Gore i tako je spriječava da postane prva sljedeća članica EU.

    Ukoliko bi se to desilo, bio bi to veliki politički poraz Vučića, a s druge strane, Crna Gora bi mogla postavljati uslove za prijem novih članica, pa i Srbije. Ako se ta zemlja uopće želi priključiti EU.

    Zapravo, Vučićeva Srbija sigurno ne želi biti dio evropske porodice, a i pitanje je da li bi se šta promjenilo u slučaju smjene vlasti.

    Dritan Abazović za sada odrađuje posao za Vučića, čak mnogo uspješnije nego je to radio Rahman Morina za Miloševića.

    Situacija za Crnu Goru je kompliciranija utoliko što su i drugi politički predstavnici Albanaca, zahvaljujući Rami, više okrenuti prema Vučiću nego Đukanoviću. To može biti važno za postizanje drugog cilja, a to je pristupanje “Otvorenom Balkanu”.

    Vrlo brzo ćemo znati da li smo bliži novim izborima ili novim Abazovićevim izdajama. Što ne bi bilo nikakvo iznenađenje.

    Abazović nije prevario samo onog koga nije sreo ili sa njim sarađivao. Nema stranke sa kojom nije sarađivao, niti jedne sa kojom se nije posvađao.

    Zato ne bi bilo nikakvo čudo da ponovo ode u zagrljaj proruskom DF-u. Da bi zadržao premijersku fotelju i nastavio ispunjavati Vučićeve naloge.

    U međuvremenu će glumiti ucviljenost u Srebrenici i osuđivati genocid nad Bošnjacima. Tako će dokazivati svoju “evropsku orjentaciju”, a prikrivati nikad viđeniju izdaju.

    Uoči briselskog sastanka sa Varhelyiem: Kome treba susret sa Orbanovim diplomatom?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Prošlo je, evo, pola godine otkako je šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler u svom izvještaju upućenom šefovima u Briselu raskrinkao Olivera Varhelyia, mađarskog diplomatu koji obavlja funkciju evropskog komesara za proširenje. Objasnio je Sattler u nikad osporenom izvještaju da je Varhelyi, prilikom svoje posjede Bosni i Hercegovini, na sastanku sa Miloradom Dodikom govorio kako je Valentin Inzko, kriminalizirajući negiranje genocida i drugih presuđenih zločina, prouzrokovao veliku političku krizu u BiH. U istom je dokumentu navedeno kako se mađarski diplomata usaglašavao sa Dodikom i u vezi pitanja državne imovine.  I, da ne bude zabune, to je upravo politika koju prema Bosni i Hercegovini gaji Varhelyiev stvarni šef iz Budimpešte – mađarski premijer Viktor Orban, inače dobar prijatelj i po mnogim pitanjima istomišljenik Milorada Dodika. S kojim, na imanju u Laktašima, ispija „dodikovaču“.

    Orbanovu pobjedu na aprilskim izborima u Mađarskoj, lider HDZ-a BiH Dragan Čović će okarakterisati kao veličanstvenu. A baš će, nakon izbornog poraza 2018. godine, Čović otputovati u Budimpeštu kako bi svoju bol podijelio sa Viktorom Orbanom.

    Danas Dragan Čović putuje u Brisel. U istom će pravcu i Milorad Dodik. Za njima će, čudnim putevima hrvatskim, i Bakir Izetbegović. Svi idu na istu adresu, na sastanak sa Oliverom Varhelyiem. Lider SDA, pravdajući se za svoje „istorijsko ne“, koje se za tri dana pretvorilo u odlučno „da“, svoj će put u Brisel opravdati tvrdnjom da je Oliver Varhelyi pristao na njegov model sastanka. To što kod istog čovjeka, istoga dana putuju trojica „nacionalnih lidera“, Bakiru Izetbegoviću ne znači da „trojica nacionalnih lidera“ putuju u u Brisel.  Jer lider SDA će, kao za se(be), a Milorad Dodik i Dragan Čović – zna se.

    U svom saopćenju, posvećenom Željku Komšiću i Denisu Bećiroviću, lider SDA navodi da „lider DF-a“ nema razloga za brigu, a da je kandidat SDP-a „demagog“. Tvrdnja da Denis Bećirović širi demagogiju dobit će dva dana kasnije i službenu potvrdu, kada je „sveopći kandidat“ za Predsjedništvo BiH saopćio da je Izetbegović sebe stavio iznad „legalnih državnih organa“. Što, opet, znači da Dom naroda PS BiH u kojem sjedi i sam Bećirović „nije legalni državni organ“. Ali nije tema Denis Bećirović. Tema je današnji sastanak u Briselu.

    Imamo li razloga za brigu? Itekako. Kada Izetbegović odlučuje o vašoj sudbini, uvijek morate biti zabrinuti. Evo, recimo, četvrti delegat iz Republike Srpske u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH je direktno njegov izbor. Dao ga je SNSD-u u zamjenu za sekretaricu i vozača Senada Bratića. Ovaj SDA-ov funkcioner iz RS-a je ubrzo ostao bez „privilegija“, ali je sada dobio kandidaturu za (pot)predsjednika Republike Srpske, pa će u utrku sa Ćamilom Durakovićem koji se kandidirao za istu funkciju.

    Komšić, kaže Izetbegović, nema razloga za brigu, jer on neće ništa potpisati što će izdati ideju građanske BiH. Ali ako neće ništa potpisati zbog čega, onda, Bakir Izetbegović uopće ide u Brisel? Besmisleno je ići na sastanak koji je osuđen na propast.

    Predsjednik SDA kaže da će on, nasamo, razgovarati sa Varheliyem o proširenju EU i o zahtjevima iz Brisela. Ali ako je to tema, onda je Izetbegović u Brisel trebao poslati Denisa Bećirovića. Ipak je Denis Bećirović prije deset godina usvojio i lično potpisao izmjene zakona o sukobu interesa i javnim nabavkama koje su Bosni i Hercegovinu tada skrenule sa evropskog puta. Jer Denis Bećirović bi mogao objasniti Varhelyiu kako su njegove izmjene „u skladu sa EU“ standardima, iako svi, pa čak i Bećirovićeve kolege danas tvrde da su nas udaljile od EU integracija.

    Sujeta Bakiru Izetbegoviću ne dopušta čak i da podijeli krivicu sa svojim protukandidatima. On, prosto, sve želi pripisati sebi. I želi da se pita za sve. Namjere Olivera Varhelyia su više nego jasne. On zove Dodika i Čovića kao Orbanove miljenike i Bakira Izetbegovića kao zaljubljenika u Redžepa Tajipa Erdogana da u Briselu pričao o demokratizaciji Bosne i Hercegovine. Da je, kojim slučajem, u Brisel pozvan Nikola Špirić umjesto Milorada Dodika, bio bih prvi koji bi rekao da Izetbegović mora ići u Brisel kao član Kolegija Doma naroda. Ali ovaj format, konstatovao je i sam Izetbegović, nije prihvatljiv. Konstatovao, pa opet otišao. U Briselu će danas biti Dragan Čović, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović. U Briselu će danas Čović, Dodik i Izetbegović o Bosni i Hercegovini razgovarati sa Oliverom Varhelyiem. To što Izetbetgović kaže da neće biti u istoj sali s njima, ne znači ništa. Varhelyi je postigao svoj cilj. U istom je danu, na isto mjesto, doveo trojicu nacionalnih lidera. Milorad Dodik i Dragan Čović uopće ne kriju da se zalažu za takvu Bosnu i Hercegovinu. Bakir Izetbegović tvrdi da se zalaže za građansku državu. A onda, opet, kao lider Bošnjaka, ide u Brisel da priča o „proširenju EU“. Istina, došao je na pravo mjesto. Kod Olivera Varhelyia, mađarskog diplomate čijeg stvarnog šefa Viktora Orbana muči kako će riješiti „sigurnosno pitanje“ na Balkanu zvano – muslimani. Te muke je sa Orbanom, na Demografskom forumu u Budimpešti, podijelio i Milorad Dodik. A nešto ranije je Čović izrazio strahove zbog mogućeg formiranja „islamske države“ na Balkanu. Koju, da se ne lažemo, i jedan i drugi priželjkuju kako bi dobili, tačnije otkinuli, po komad Bosne i Hercegovine.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Goli u izbornim jurišima

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Aludirajući na nezaboravnog Mladena Delića, Željko Komšić je uoči vikenda zavapio: Ne sam, Bakire, ne sam! Bila je to reakcija na odluku lidera SDA da se odazove pozivu Olivera Varhelyija i otputuje ove sedmice u Bruxelles. Evropski komesar za susjedstvo i proširenje ne krije ambiciju da moderira sastanak trojice koalicijskih partnera u bosanskohercegovačkoj vlasti – osim Izetbegovića, još ranije su svoj odlazak u briselske odaje potvrdili lideri SNSD-a i HDZ-a BiH Milorad Dodik i Dragan Čović.

    Kao značka na reveru

    Obojica su bila u Bruxellesu i na svepolitičkom samitu BiH kod Charlesa Michela, predsjednika Evropskog vijeća, s tim da je Čović – kako je to slikovito opisao Komšić – dobacivao iz hotelske sobe. Za četvrtog koalicijskog partnera – lidera DF-a i člana Predsjedništva BiH – kod Varhelyija nema mjesta, tako da je format briselskog susjedstva krajnje jasan, evropski kadar Viktora Orbana pravi račun sa krčmarom i ne krije svoj stav: za njega je Bosna i Hercegovina trojstvo Bošnjaka, Srba i Hrvata, on u njima prepoznaje reprezente svojih naroda i on bi s njima da kroji sudbinu naše zemlje vjerovatno onako kako je u petak s Dodikom i dogovorio mađarski ministar spoljnih poslova, koji je došao da podrži Glavni odbor SNSD-a i tamo ozvaničene kandidature.

    Dodatno, cilj sastanka je uljuđivanje samog Dodika i demonstracija njegove spremnosti da surađuje sa evropskim zvaničnicima (ovaj put Dodik neće odmah u Rusiju, s Putinom se dogovorio tek za kraj septembra), a posve je izvjesno da će Varhelyi od Izetbegovića tražiti ustupke u izmjenama Izbornog zakona BiH koje bi koliko-toliko pogodovale Čovićevim ambicijama.

    Sve to zna i Komšić i to je i rekao, no za razliku od njega, ja sam uvjerenja da Izetbegović i nema izbora i taj ustupak koji je izvojevao o bilateralnim sastancima više doživljavam kao nepotrebnu Pirovu pobjedu. Šta god mislio o Dodiku i Čoviću, s njima Izetbegović razgovarati mora, upravo nas je odsustvo svakog dijaloga i dovelo u ovu pat-poziciju, a to što Dodik i Čović pušu u istu tikvu i što će Varhelyi učiniti sve da u nju strpa i SDA, cijena je one slave kojom se Izetbegović ponosi – lidera u Bošnjaka. U tom je kapacitetu i pozvan. I, da, Izetbegović treba ići sam iz još jednog razloga: cijeli je DF-ov mandat u vlasti prošao bez mandata, DF je – barem je sada to svima jasno – bio građanska ikebana kojom se SDA kitila, baš onako kako Narod i pravda u Sarajevu tretira Našu stranku. Kao značku na reveru. Na SDP ne vrijedi trošiti energiju, u međuvremenu se posve deklarirao i popadao na baš svim građanskim ispitima, tako da je danas u sumornoj fazi u kojoj mu lijevi obraz spašava Vojin Mijatović, a na onom desnom je iz dana u dan sve veća gužva. Srećom, samo na vrhu: da je baš tako, uvjerili su se i vijećnici SDP-a u Centru, no tek nakon što su ih partneri iz NiP-a nabili nogom i uz podršku SDA izglasali sebi i potpredsjednicu Općinskog vijeća. Džaba im je sad krečiti i naknadno zaključivati kako je NiP mlađa sestra SDA, ekipa okupljena oko Dine Konakovića nikada nije krila svoje desno stremljenje, u nekim stvarima čak i desnije od SDA.

    Uostalom, maske su popadale i prije Povorke ponosa i performansa koji je uslijedio, da ne kažem još u februaru, kada je postalo jasno da Skupština Kantona Sarajevo neće, uprkos obećanjima datim međunarodnim dužnosnicima, izglasati zakon o javnom okupljanju poput onog kakav ima distrikt Brčko, koji se – bez dvojbi – opredijelio za evropske standarde. Ko je kriv Našoj stranci i SDP-u što su još tada pristali da budu slijepi kod očiju i tek u povjerljivoj opciji zainteresiranim ambasadorima objašnjavali kako su pomoćnici ministara u ključnim kantonalnim ministarstvima iz NiP-a, a oni, kao, neće da remete koalicijsko trojstvo, sve pravdajući politiku koja nam je svima naknadno servirana sa pričom kako skupove treba protjerati izvan grada? Samo naivni mogu povjerovati da sarajevska blokada kretanja nije bila dodatno motivirana upravo potrebom stvaranja alibija za ovakva obećanja. No, tu premijer Kantona Edin Forto zaista nije mogao baš ništa, ne zato što u Vladi ne sjede pomoćnici već ministri, nego i zato što drži do vlastitih obećanja. Povorka ponosa svoj festival demokracije može upisati i u njegove zasluge, jer se maksimalno angažirao da anulira zamke koje su organizatorima servirali ključevi i brave.

    No, nema odgovora na pitanje zašto su Naša stranka i SDP potrčali da budu veće pape od Katoličke crkve, pa su onako zdušno izosuđivali javni nered koji je u očima NiP-a izazvala kratka suknja Splićanke Lille? Bio je to performans namijenjen desno orijentiranim biračima, onim oko kojih će se narednih mjeseci, sve do drugog oktobra, otimati NiP, Stranka za BiH, NES i SDA. SBB i Platforma za progres žele centar, no već je jasno da su unutarbošnjačke podjele i svađe toliko radikalizirale ovaj dio biračkog tijela da centra gotovo da i nema, pa se posve razložnim doimaju ankete po društvenim mrežama s pitanjima o originalu i partijskim plagijatima. Tim prije što su u Sarajevu, gdje se najavljuju odsudne bitke, najočitiji dokazi esdeaovštine iz koje su ponikli današnji ljuti SDA-ovi politički protivnici – i Konaković i Efendić i Hadžibajrić, kao i veliki dijelovi listi koje njihove stranke nude, ne tako davno činili su Izetbegovićevu partijsku i svaku drugu podršku.

    Danas se s njima, na zajedničkom terenu platoa ispred Narodnog pozorišta, obračunava Haris Zahiragić, samoproglašeni komesar za ćudoređe koji je uspio potpuno ogoliti i ponudu i političku potražnju. Ako, dakle, iko ima dilema, eno Zahiragića, k’o od majke rođenog da razbije sve iluzije o umjetnosti, kulturi, građanskoj viziji i poštivanju drugog i drugačijeg. To naprosto ne postoji. Ništa od pobrojanog. Kome ba da se on prilagođava? Ima da se njemu prilagode i činjenice, ako treba, a kad mu ne idu u prilog, utoliko gore po njih: da je tako, dalo se vidjeti i čuti i na presici koju je komesar zakazao pred Narodnim pozorištem, sve zanemarujući podatak da Dino Mustafić, projicirani Zahiragićev cilj, ispostavilo se, nije organizirao performans kojeg se Sarajevo tako javno postidilo. I naravno da nije važno što se slovenska predstava igrala diljem Evrope i nikog nije sablaznila, sablažnjavanje u Sarajevu je politički performans. Ako Naša stranka nije razumjela da Zahiragić ne puca iz jednocijevke, nego njegovu rafalnu paljbu prati NiP sve glumeći žrtvu (“Optužuju nas i za Povorku”, lijepo je rekao predsjednik), onda pomoći nema, a još manje alibija u tobožnjim (dogovorenim) principima.

    Oni su htjeli, ali eto, nisu im dali

    Da ima principa, makar u tragovima, NiP bi napravio ustupke svojim koalicijskim partnerima, pristajući – recimo – da u onom istom Centru, koji su na kraju sa SDA osvojili, oduzme ulicu Mustafi Busuladžiću. S obzirom na to da nisu ni pomislili, sad esdepeovci po Mostaru pokušavaju sebi knjižiti promjene naziva ulica i skidanje s tabli prononsiranih ustaša. Pa neće biti, drugovi, da će to proći, mostarsko Gradsko vijeće i gradonačelnik Mario Kordić poene će upisati u vlastitu proeuropsku agendu, i to već ove sedmice u Bruxellesu. SDP je imao svoju šansu u Sarajevu, sa svojom gradonačelnicom, pa ju je slavno prokockao. I tako će biti i poslije drugog oktobra, kakav god rezultat izbace izbori. I za to nije i ne može biti kriv ni Dayton ni Dodik ni Čović, a ni Izetbegović, već posvađana i razjedinjena ljevica koja godinama svoje glasače isporučuje desničarima i još se ljuti na njih – ne na desničare, već na glasače – jer tobože ne razumiju da su oni mnogo htjeli, ali eto, nisu im dali. To i jeste poenta: pristajući na opciju da nam Dodik, Čović ili Izetbegović nešto daju ili uzimaju, pristajemo na Varhelyijevu vizuru BiH. Ako zaista želimo evropsku zemlju, onda valja krenuti sa čišćenjem ispred vlastitih vrata. I ne kriviti druge što je Miljacka prljava. Već se dohvatiti posla. Car je već odavno go.

    Janusz Bugajski’s Washington View: NATO Pivots Eastward

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    NATO’s Madrid Summit underscored that Russia’s full-scale military invasion of Ukraine has precipitated a fundamental shift in European security. Moscow’s attack ended a relatively peaceful and predictable post-Cold War phase and heralded a new era of international conflict. It also moved the epicenter of European security eastward with Poland emerging as the pivot of NATO’s eastern front confronting an aggressive Russia.

    Three factors will be crucial on the emerging strategic stage. First, what will Russia’s destructive invasion of Ukraine signify for emerging threats and inter-state relations along NATO’s eastern front? Second, what impact will the war have on trans-Atlantic cohesion and pan-European security arrangements? Third, what will be the consequences for Russia itself in its war against Ukraine, especially in Moscow’s efforts to maintain its regional predominance and a unified Russian state?

    Poland is fast emerging as a pivotal strategic player and fulcrum of deterrence and defense because of its size, location, resources, defense commitments, regional role, and connections with the US. Poland’s economy is the seventh biggest in the EU and the largest among all former Soviet bloc states that joined the Union. Its economy has rebounded impressively after the COVID pandemic and steady annual GDP growth of over 3% is projected over the coming few years. With 38 million citizens, Poland has the largest population of all new NATO members and benefits from high levels of education and professional expertise.

    Warsaw has made serious investments in its military sector, force structure, and weapons acquisitions. The defense budget is set to increase from 2.5% to 3% of GDP in 2023, with continuing increases in a five-year plan to significantly boost military capabilities and double the number of troops to over 300,000. Moreover, Poland views itself a rising regional leader based on its history, economic potential, military prowess, and staunch opposition to Russian imperialism.

    The war in Ukraine highlighted the most dangerous threats to NATO’s eastern borders and intensified Poland’s commitment to defending the Alliance. NATO’s eastern “flank” has become an eastern “front” against Moscow’s expansionism and its persistent threats of war. The invasion of Ukraine exposed Russia as an imperial state that ignores international borders and seeks to restore its dominions, thus underscoring the imperative for NATO to strengthen its capabilities, cohesiveness, and responses to aggression.

    The war also consolidated a closer relationship between Poland and Ukraine. Poland was the front-line state in accepting over two million Ukrainian refugees, integrating them in the labor market, and providing all health, social, and educational benefits. It became the primary conduit for humanitarian aid and military supplies to Ukraine’s armed forces, including its own stockpiles of weapons. Kyiv views Warsaw as its closest ally and gateway to an EU future and Warsaw will also be the central hub for Ukraine’s economic reconstruction. Both capitals together with the three Baltic states are also exploring ways to strengthen their security linkages, regional transportation, energy, and economic networks, and developing closer military ties with the US.

    With German and French prestige weakened in the light of their inadequate response to Russia’s war against Ukraine, NATO’s center of gravity is shifting eastward. Poland’s cross-party consensus in boosting its continental security role will be significantly strengthened in an eastern front that includes Finland and Sweden as the newest NATO members. Warsaw’s increasing purchases of US military equipment, including Abrams tanks and F-16 fighter aircraft, and the growing presence of American forces in Poland, including the permanent HQ of the US Army’s V Corps, is transforming the country into Washington’s pivotal European ally. Warsaw has earmarked several acquisition programs since Russia’s attack on Ukraine. Most of the contracts are expected to be awarded to American suppliers in a drive toward closer defense cooperation with the US. Poland will increasingly assume the position of Germany during the Cold War and can expect American bases in the coming years.

    The Alliance is no longer bound by past commitments to desist from placing its forces in Europe’s east on a permanent basis. By attacking Ukraine, Moscow itself voided the NATO-Russia Founding Act that constrained NATO’s eastern deployments. At its Madrid Summit NATO announced that it would put over 300,000 troops on high readiness in the coming months and strengthen its forces in Romania and the Baltic states.

    In the Western Balkans, NATO has taken some steps to bolster the Bosnian army and work more closely with Kosova’s defense forces. But this is still insufficient to deter provocations by pro-Muscovite Serbian leaders in Banja Luka and Belgrade. Urgently needed is a path toward NATO membership for Bosnia-Herzegovina and Kosova, especially as the EU has proved to be a lame duck in offering real prospects for accession and is thereby encouraging nationalist radicals throughout the region.

    NATO states along the eastern front face three urgent regional challenges with long-term implications for European security and America’s role. First, they must promote the security and reconstruction of Ukraine in the wake of the destructive war. Second, they must help to bring Russia’s other non-NATO members, including Belarus and Moldova, closer to Western economic, political, and security structures. Third, they must confront the regional impact of major turmoil in Russia in the midst of economic decline and potential military defeat or a prolonged quagmire in Ukraine.

    To handle these challenges, NATO needs to develop a multi-dimensional strategy, combining all informational, cyber, economic, diplomatic, and military domains. And it has to extend those capabilities to the Black Sea and Balkan regions which Russia continues to subvert and threaten with war through its designated proxies in Serbia and Bosnia’s RS. Washington needs to prepare for a prolonged period of regional uncertainty, which will also include the emergence of new political entities from a failed Russian Federation.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in July)

    Čovićev manevar usaglašen sa Zagrebom: Borjana Krišto može računati na preko 180 hiljada glasova koliko su 2018. godine osvojili kandidati dva HDZ-a

    Piše:
    Redakcija
    -

    Brojevi su uvijek najbolji pokazatelj realnosti. A oni govore da Borjana Krišto ima veće šanse da postane članica Predsjedništva BiH nego što ih je imao Dragan Čović. Prvo, Krišto će biti zajednička kandidatkinja svih stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS). I, drugo, Borjana Krišto može računati na 190 hiljada glasova, koliko su 2018. godine ukupno osvojili svi kandidati stranaka sa sjedištem u Mostaru. Evo konkretnih pokazatelja.

    Na Općim izborima 2018. za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nadmetalo se pet kandidata. Željko Komšić je bio kandidat Demokratske fronte, Dragana Čovića je kandidirao HDZ BiH, Dianu Zeleniku HDZ 1990, Borišu Falatara Naša stranka, a Jerka Ivankovića-Lijanovića obiteljska Narodna stranka Radom za boljitak. Prema zvančnim rezultatima Centralne izborne komisije BiH, Komšić je osvojio 225 hiljada glasova, Dragan Čović 154.800 glasova, Diana Zelenika 25.890, 16.036, Jerko Ivanković-Lijanović 6.099.

    Kandidati dva HDZ-a u zbiru imaju preko 180 hiljada glasova

    Na predstojećim izborima za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda bit će samo dva kandidata. Željko Komšić iz DF-a i Borjana Krišto iz HDZ-a BiH koju podržava HNS. Lijanovićeva stranka se raspala, a Naša stranka će podržati SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Dakle, Željko Komšić ne može računati na dodatne glasove. Borjana Krišto, pak, može računati na Čovićeve glasove i na glasove Diane Zelenike, odnosno glasove HDZ-a 1990 koji je dio HNS-a. Tu treba dodati i šest hiljada hercegovačkih glasova Jerka Ivankovića – Lijanovića. Čović je, podsjećamo, osvojio 154.819 glasova, Diana Zelenika 25.890, dok je Jerko Lijanović osvojo 6099. Saberemo li sve ove glasove, dolazimo do 186.600 glasova na koje može računati Borjana Krišto. To znači da bi Željko Komšić morao ponovoti najmanje isti rezultat da bi bio sigurno izabran za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. No, treba imati na umu da je prošli put dio Komšićevih birača glasao protiv Dragana Čovića. Sada, kada Čović nije kandidat ta motivacija će dijelom opasti, što znači da bi Komšić mogao osvojiti manje glasova nego 2018. godine. Upravo zbog toga šanse Borjane Krišto da bude izabrana za člana Predsjedništva BiH su znatno veće nego što bi bile šanse Dragana Čović. I baš na tu kartu je igrao i službeni Zagreb.

    “Kako stvari stoje Čović neće biti kandidat na izborima”, poručio je 13. juna ove godine predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji je tom izjavom, faktički, razotkrio cjelokupni plan Zagreba koji će, više nego ikada, biti direktno uključen u predizbornu kampanju.

    I Zoran Krešić, urednik HDZ-u bliskog Večernjeg lista, stava je da “dva jaka bošnjačka kandidata Hrvati mogu do Predsjedništva BiH”, ne smatrajući pritome Željka Komšića hrvatskim kandidatom. Krešić je u svojoj analizi od 29. maja ove godine naveo da podrška sedam stranaka Denisu Bećiroviću “otvara vrata” kandidatu HNS-a za člana Predsjedništva BiH.

    HDZ, dakle, računa da fokus predizborne kampanje biti na dvojici bošnjačkih kandidata za člana Predsjedništva BiH, što bi njihovom kandidatu otvorilo vrata pobjede. Upravo zbog toga su visoki zvaničnici iz Zagreba insistirali da Dragan Čović ne bude kandidat, kako birači iz kantona koji nisu pod kontrolom HDZ-a BiH ne bi bili motivisani da glasaju za Željka Komšića. Hrvatski premijer Andrej Plenković je, pak, predlagao da kandidat bude aktualni gradonačelnik Mostara Mario Kordić koji, za razliku od drugih HDZ-ovaca vodi otvoreniju politiku. No, Dragan Čović je insistirao da mora biti on ili neko od njegovog povjerenja. A to je, upravo, Borjana Krišto koja je godinama jedna od najbližih saradnica Dragana Čovića.

    Borjana Krišto je jedna od najutjecajnih osoba unutar HDZ-a BiH. Tokom prošlog i aktualnog mandata, ona je bila članica Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Prije toga, u mandatu 2010-2014., bila je  delegat u Domu naroda PS BiH. Funkciju predsjednice Federacije BiH obnašala je tokom mandata 2006-2010.

    Ugrozila procesuiranje organiziranog kriminala

    Kao državna zastupnica i članica Kolegija u Parlamentu BiH, Krišto je podnijels nekoliko bitnih apelacija Ustavnom sudu BiH. Zbog privatnih veza sa sudijom Ustavnog suda BiH Matom Tadićem, uspjela je srušiti pojedine odredbe Zakona o krivičnom postupku BiH i Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, zbog čega je, u jednom perodu, bilo ugroženo i procesuiranje organiziranog kriminala. Osim ovoga, Borjana Krišto je zatražila i ocjenu ustavnosti Zakona o Sudu BiH kojom osporava dvostepeno odlučivanje državnog suda, što bi, proglasi li Ustavni sud BiH njen zahtjev osnovanim, moglo izazvati potpunu pravnu nesigurnost u BiH.

    Veze sa Rusima

    Identično kao Dragan Čović, Borjana Krišto je gradila dobre veze sa ruskim diplomatama. Nekoliko puta je o izmjenama Izbornog zakona BiH razgovarala sa bivšim ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.

    Intenziviranje saradnje bila je suština saopćenja za javnost nakon sastanka Borjane Krišto sa ruskim ambasadorom u januaru 2019. godine.

    “Sagovornici su se složili da nakon formiranja oba doma PSBiH treba intenzivirati parlamentarnu saradnju Bosne i Hercegovine i Ruske Federacije”, saopćeno je tada iz kabineta Borjane Krišto.

    Krišto sa ruskim ambasadorom Petrom Ivanvocim: Intenzivirati saradnju

    Kada se u februaru prošle godine sastala sa novim ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim, Krišto je saopćila da je razgovarala o Izbornom zakonu BiH.

    “Krišto je naglasila da je izmjena Izbornog zakona BiH u duhu sprovođenja odluka Ustavnog suda i Sporazuma potpisanog u Mostaru trenutno najprioritetnije pitanje u BiH koje treba riješiti, a čije rješenje vodi stabilnosti BiH i dobrobiti svih njenih konstitutivnih naroda i građana koji u njoj žive”, saopćeno je poslije sastanka.

    Borjana Krišto sa ruskim ambasadorom Igovorom Kalabuhovim

    Kada je u martu ove godine godine Vijeće Evrope glasalo o izbacivanju Ruske Federacije Borjana Krišto je, zajedno za predstavnicima BiH iz Republike Srpske, bila “suzdržana“. Svoje glasanje do danas nije obrazložila.

    Krišto je u junu 2017. godine bila i u centru skandala, kada se, zajedno sa Draganom Čovićem, fotografisala u društvu ratnog zločinca Daria Kordića. Sporna fotografija je u naslovu ovog teksta.

    Matematika je neumoljiva: Ljevica u pozelenjelom sendviču

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Zamislite, a imajte na umu Bosna je kolijevka nezamislivih stvari, da se jednog dana izmire Sebija Izetbegović i Elmedin Konaković. Pa da im zajednički kadar bude Haris Zahiragić. Ili da u Zenici ratne sjekire, iskopane zbog sukoba interesa, zakopaju Fuad Kasumović i Miralem Galijašević. Zamislite da u Tuzli padne pomirenje Kuke i Hodže, a u Krajini Kambera i Hozana.

    Izumiranje

    To što vam sada izgleda nezamislivo, ne znači da je neostvarivo.

    Sarajevske parade “ponosa i predrasuda” kao da su počele buditi ljude iz malo dužeg zimskog sna u koji su utonuli od prekomjerne upotrebe opijata zvanog društvene mreže, slušajući bajke o poštenijem i pravednijem svijetu koji će doći nakon što neko kaže “budi”, pa on, pravedniji svijet – bude.

    Neprincipijelne koalicije dovele su do toga da ljevičarske stranke izumiru u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su do sada jedino i egzistirale.

    Evo jasnih pokazatelja. U oktobru 2010. godine SDP pod Zlatkom Lagumdžijom je ostvario historijski rezultat. U Kantonu Sarajevo je ta stranka osvojila 50 hiljada glasova. Kada im se doda još skoro 10 hiljada glasova Naše stranke, i sedam hiljada glasova SDU-a, dođemo do nevjerovatnih 67 hiljada glasova koje su osvojile stranke ljevice. SDA je u Sarajevu imala svega 37 hiljada glasova. Onda je Lagumdžija krenuo stranputicom. Prvo je izabrao SDA za svog partnera, da bi, nekoliko mjeseci kasnije, zajedno sa HDZ-om i SNSD-om izbacio tu stranku iz vlasti na nivou BiH. To će ga četiri godine kasnije koštati nekih 200 hiljada glasova u Federaciji BiH. Sa 50 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, SDP je pao na svega 19 hiljada glasova. SDA je sa 37 hiljada glasova porasla na 52 hiljade glasova. No, ljevičarsko biračko tijelo je dalo svoju podršku Demokratskoj fronti (36 hiljada) i Našoj stranci (16.200). DF će, potom, prokockati šansu da izraste u lidera ljevice, jer su prvo ušli u vlast sa SDA-om, a onda je, nakon godinu, napustili. Sve je to iskoristila Naša stranka koja se nametnula u liberalnim i lijevim krugovima kao protuteža “nacionalnim strankama”.

    Netom pred izbore 2018. godine došlo je do raskola unutar SDA, pa je Elmedin Konaković, dugogodišnji miljenik Sebije Izetbegović, formirao svoju Narod i pravdu. No, 2018. to nije uticalo na izborni rezultat SDA. U odnosu na 2014. godinu, unatoč velikom raskolu, ta stranka osvaja čak 2.000 glasova više u Kantonu Sarajevo. SDA je, dakle, 2018. godine osvojila 54 hiljade glasova u KS-u. SDP je malo porastao (22 hiljade glasova), DF je pao za 20 hiljada glasova, a Naša stranka je sa 16 hiljada 2014. godine porasla na 28 hiljada glasova. SDA-ov odmetnik Elmedin Konaković je na svojim prvim izborima osvojio skoro 30 hiljada u Kantonu Sarajevo. SDP i Naša stranka za svog partnera biraju Konakovićev NiP, a DF se odlučuje za Izetbegovićevu SDA. Komšićeva stranka nastavila se topiti pod SDA-ovim kišobranom, a SDP i Naša stranka su, zapravo, počeli gubiti identitete.

    Dok su Edin Forto i Nermin Nikšić svoju priču gradili na, budimo realni, fiktivnoj borbi protiv korupcije, udaljavajući se od vlastite ideologije, Elmedin Konaković je širio svoju infrastrukturu na račun ove dvije stranke. Na lokalnim izborima 2020. godine ljevica je podržala četiri NiP-ova kandidata za načelnike općina u Kantonu Sarajevo. Onda su došli rezultati za vijeća i pokazali kako je SDA prva stranka u KS-u sa 48 hiljada glasova, dok je NiP sa 30 hiljada glasova 2018. godine skočio na 42 hiljade. SDP je pao na 16 hiljada, DF na 7.500, a Naša stranka je izgubila polovinu birača (osvojili 17.000). Kompletna ljevica, tako, nije uspjela osvojiti ni 42 hiljade glasova, koliko je osvojila Konakovićeva Narod i pravda. A u zbiru SDA i njeni odmetnici iz NiP-a su osvojili 90 hiljada glasova.

    Na margini

    Slična situacija je i u Tuzlanskom kantonu. Na općim izborima 2010. godine SDP je u TK-u osvojio oko 67 hiljada glasova. SDA je te godine osvojila 55 hiljada glasova. Četiri godine kasnije, nakon srljanja Zlatka Lagumdžije, na općim izborima 2014. godine, SDA je, sa najboljim rezultatom nakon smrti Alije Izetbegovića, osvojila 68 hiljada glasova. SDP i DF su u zbiru osvojili 53 hiljade glasova. Na narednim općim izborima, 2018. godine, bivši potpredsjednik SDA Mirsad Kukić je formirao svoju stranku PDA. SDA je izgubila 20 hiljada glasova, a Kukić je osvojio 37 hiljada. SDP i DF su osvojili 65 hiljada glasova. No, Kukić i SDA su u zbiru imali 86 hiljada glasova, što je za 20 hiljada glasova više nego rekordne 2014. godine kada je Kukić bio SDA. SDP se odlučio na koaliranje sa Kukićevom PDA i 2020. godine na lokalnim izborima je doživio debakl. Sa 49 hiljada glasova osvojenih 2018. godine, SDP je pao na svega 29 hiljada glasova u TK-u. SDA je ostala skoro na istom, dok je Kukić osvojio 20 hiljada glasova. To znači da je SDA sa svojim bivšim članovima osvojila 70 hiljada glasova u TK-u, dok su SDP i DF pali na svega 37 hiljada. Doda li im se i 18 hiljada glasova Socijaldemokrata Envera Bijedića, kompletna ljevica je pala na 56 hiljada glasova. Dakle, ljevica je u Tuzlanskom kantonu, kao svojoj bazi, za 12 godina izgubila 12 hiljada birača. SDA i njeni recidivi su porasli za 20 hiljada glasova.

    To je, ukratko, govor matematike. A na ideološkom planu situacija je još gora. U Federaciji BiH postoje dva bloka. Jedan je okupljen oko SDA, a okosnicu drugog čine bivši SDA-ovi prvaci Elmedin Konaković, Mirsad Kukić, Fuad Kasumović i Rifat Hozanović. Ljevica se našla u sendviču i vidljiva je samo na marginama. Ko je kriv za to? Bakir Izetbegović i Elmedin Konaković sigurno nisu. Krivi su lideri ljevice koji svoje koalicije sklapaju samo radi fotelja, ali ne i promjena i reformi. I već u subotu je sve to počelo stizati na naplatu.

    Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

    Piše:
    Faruk Vele
    -

    Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

    I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

    U ime morala i reda

    Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

    “Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

    Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

    Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

    Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

    Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

    Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

    To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

    Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

    Haram para

    Ko će, na koncu, po

    zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

    I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

    Stan u Turskoj

    Je li i to pitanje “morala i reda”?

    Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

    Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

    Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

    Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

    Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

    Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

    (radiosarajevo.ba)

    1...282930...56Stranica 29 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj