Najnoviji

    Analize

    Kolumna Vildane Selimbegović: Rijaset (ne) izlazi na izbore

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Iako su na snagu stupila nova pravila visokog predstavnika, koja tretiraju izborni proces i ponašanja u kampanji, ne čini se da ikoga naročito zanimaju. Naprotiv, upravo je ova, nazovimo je djelimična Schmidtova odluka o(p)stala kao najjači poligon za međunacionalne obračune, naročito u Federaciji. S naglaskom na onaj nenametnuti dio Schmidtova paketa oko koga se koplja i dalje lome, mada bošnjački i probosanski partijski lideri, koji su bili u OHR-u na sastanku uoči same Schmidtove odluke nikako da se usaglase: jesu li ili nisu dobili rok za dogovor o izmjenama Izbornog zakona BiH, ako jesu – je li taj rok šest sedmica ili briselskih šest mjeseci nakon izbora, te ono najvažnije, kako zamišljaju provođenje rezultata izbora s obzirom na to da su zdušno i zajednički odbili Schmidtovu ambiciju da u sklopu ustavnih izmjena definira i precizne rokove za uspostavu vlasti. Istina, iz kuloara se čuje kako – s obzirom na to da se nikakav dogovor ne može očekivati – svi i dalje čekaju da visoki predstavnik ponovo posegne za bonskim ovlastima i nametne i taj dio paketa, da ih spase muka. Jer nema sumnje da s prebrojavanjem (ne Bošnjaka, već glasačkih listića) stiže i otrežnjenje iz Bruxellesa: ko god da pobijedi, uz čestitke će dobiti podsjećanje na potpis kojim se obavezao na to da će pristupiti famoznim izmjenama, jednako kao što baš svi i znaju da od vlasti neće biti ništa dok se dogovor ne okonča. I ne implementira.

    No, s obzirom na to da domaća (politička) pamet u ovom času dalje od 2. oktobra i ne seže, ako i seže, to se jedino odnosi na šest ruku u klubovima Doma naroda Parlamenta FBiH, koje omogućuju pravo predlaganja, kampanja bazirana na debati o tri posto ne jenjava. Bošnjačke i građanske partije, ne samo protestante pred OHR-om već i ostatak dunjaluka nastoje ubijediti u to da im temeljni demokratski princip daje mogućnost da Husu, Seju ili Mustafu smjeste u fotelje Doma naroda samo zato što su se za potrebe izbora izjasnili kao Hrvati. Još nam to prodaju kao vlastitu bitku za građansku Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su – poput mene – pokušali racionalno (pro)govoriti o Schmidtovim najavljenim izmjenama, dobili su salve uvreda i prijetnje smrću. Jurišnici s obje (zaraćene) strane operiraju emocijama, bez grama argumenata, izuzev ako se argumentima zove odijum spram Dragana Čovića. Koji je, objektivno, razumljiv, no to i dalje ne mijenja činjenicu upisanu u Dejtonski ustav BiH, onu o konstitutivnosti tri naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata) i građana BiH. Nekadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je 2002, uostalom, nametnuo amandmane na ustave entiteta koji su konstitutivnost zabetonirali (ovu riječ danas najviše koriste Schmidtovi oponenti), a ustvari su bili provedba presude Ustavnog suda BiH nakon apelacije nekadašnjeg lidera SDA Alije Izetbegovića. Prava građana i Ostalih – tretirana presudama iz Strasbourga – nikako da dođu na red, ali od SDA, HDZ-a i SNSD-a niko i ne očekuje da ove presude stavi na listu prioriteta, no tužno je i razočaravajuće što to nije učinio ni građanski SDP kada je vladao, već sebi u zasluge može upisati i brisanje pluralizma među hrvatskim biračkim tijelom (pogledati pod slučaj Živko Budimir). Godinama zapravo Ostale i građane združeno svi tješe kako će prava ostvariti ulaskom BiH u Evropsku uniju, no malo ko hoće i da priupita koliki je stepen suglasja vodećih nacionalnih elita o zaustavljanju euroatlantskih integracija i zbog želje da ostanemo na privilegijama konstitutivnih naroda. Koje nedvojbeno postoje, no očito problem nastaje kada ih sva tri naroda žele podjednako konzumirati. Otuda možda i najveća podvala aktuelnom visokom predstavniku u svjetlu najavljivanih izmjena jeste ona o manje vrijednom bošnjačkom glasu: svi koji su htjeli pročitati papire što su procurili iz OHR-a, mogli su se uvjeriti u to da Schmidtove izmjene tretiraju isključivo federalni Dom naroda dajući priliku i Bošnjacima da – tamo gdje su većina, kao npr. u Sarajevu – delegiraju više predstavnika.

    Ne, ne hvalim Schmidta, on je debelo kriv za atmosferu linča i progona koju trenutno živimo i koja najviše i pogoduje partijama na vlasti. Na njegovoj nedorečenosti tinjaju nove vatre podjela, ali i ozbiljna lomača OHR-u za koji se usuđujem ustvrditi da još treba ovoj zemlji, ma koliko ga lider SNSD-a ne priznavao skupa s Rusijom. HDZ-u BiH, bez sumnje, puno više odgovara da izmjene Izbornog zakona koordinira i vodi Angelina Eichhorst, ne samo zato što je ova briselska vedeta bila orbanovski protiv da EU preuzme američke sankcije za Milorada Dodika već mnogo više zato što je Hrvatska članica EU i može preko nje ostvariti daleko veći utjecaj. SDA se, pak, stavila na čelo bošnjačkih i probosanskih stranaka koje zdušno znaju protiv čega su, ali nikako da kažu kako vide rješenje problema. Izuzev ako rješenjem ne smatraju frontalnu akciju protiv Sjedinjenih Američkih Država koje im odani botovi diljem društvenih mreža optužuju i za Dayton i za najnovije Schmidtove planove i nakon što je od njih odustao. A napose su ljuti što je Ambasada SAD-a, kao i svaki put u posljednjih 27 godina, na izjave o oružju i prebrojavanju reagirala osudama! Pa je opet stari problem: očas zaboravimo ovacije kad se reagira na Dodikove i Čovićeve izjave, no zato objektivnoj sarajevskoj javnosti uzavre krv kad reagiranje stigne i Izetbegovića.

    Slabost na porodicu Izetbegović je možda i jedina konstanta bošnjačkih (pa i probosanskih) stranaka. No, za to zasluge ne nose ni aktualni partijski lider SDA, niti njegova supruga, od koje se očekuje da Kanton Sarajevo vrati pod stranačko okrilje. U pitanju je opet Alija Izetbegović, na koga se nerijetko pozivaju i lider SBB-a i lider NiP-a, a nije netačno zaključiti da je ideološki uzor i dobrom dijelu SDP-a, ako ćemo suditi po partijskim potezima. Problem ove izborne sezone je u jasnoj razdjelnici: SDA svog lidera istura kao kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, a sve druge partije (izuzev Koalicije s Mirsadom Hadžikadićem na čelu) imaju zajedničkog protukandidata Denisa Bećirovića. Kadar SDP-a iz Tuzle nije ni ranije krio svoju opredijeljenost za prvenstveno bošnjačko biračko tijelo. Što izbornu utrku čini znatno neizvjesnijom, a Bošnjake pluralnijim. Zna to i Izetbegović Sin, pa se ne štedi na zapaljivoj retorici: prebrojavanje mu se toliko dopalo da ga sad i objašnjava. No, tumačenje prebrojavanja, da ne kažem pravdanje od strane reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića i učestala polemička aktivnost Rijaseta, daju prostora debati o izbornoj opredijeljenosti najvažnije institucije vjerskog života Bošnjaka muslimana. Niko ne kaže da članovi Rijaseta i njegovih uprava, imami i alimi ne trebaju izaći na izbore i svima je jasno da i ulema ima svoje biračke preferencije, no baš zato od reisu-l-uleme svi imaju i pravo očekivati da se u javnom prostoru – a džamija to jeste – suzdrži od političkog svrstavanja. Dr. Kavazović je, dolaskom na čelo Rijaseta, predstavljao upravo ovu vrstu promjene u odnosu na svog višemandatnog prethodnika, a za razliku od njega, pokazivao i daleko veći senzibilitet i za druge i drugačije. Baš zato od reisa Kavazovića, mudrog, odmjerenog i dovoljno širokog svi očekuju da onako kako je onomad spriječio incident u Srebrenici, danas – zarad cijele Bosne i Hercegovine – reaguje u korist njezina zajedništva, suživota i budućnosti. A političari, ako ne umiju drugačije, neka se tuku.

    Šta pokazuju podaci o prijavama iz dijaspore: Za glasanje poštom iz Srbije i Hrvatske prijavilo se četiri puta manje birača, iz Njemačke registrovano 22 hiljade, ali probosanske stranke u Republici Srpskoj će ostati na istom broju mandata za Parlament BiH!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Za glasanje iz inostranstva (pošta i DKP) ukupno se prijavilo 69 hiljada birača. Od toga je 25.309 bh. državljana sa područja Republike Srpske. Poređenja radi, to je za 500 birača manje u odnosu na broj onih koji su samo putem pošte glasali na Općim izborima 2018. godine (RS). Ako gledamo po državama, za predstojeće izbore se iz Hrvatske, za oba entiteta, prijavilo 5760 birača. To je za oko 18 hiljada manje nego što je bilo prijavljeno 2018. godine. Isto tako, iz Srbije je sada prijavljeno 2993 birača, što je sa skoro 12 hiljada manje u odnosu na 2018. godinu. Najveći rast zabilježen je iz Njemačke, odakle se prijavilo oko 22 hiljade birača. Iz SAD-a je, pak, prijavljeno 3200 birača za oba entiteta. No, treba imati na umu da državljani BiH koji žive u Srbiji i Hrvatskoj mogu organizirano, na dan izbora, doći u BiH na glasanje.

    U ovom tekstu ćemo se posvetiti Republici Srpskoj, odnosno izbornim jedinicama iz tog entiteta iz kojih se biraju zastupnici u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.

    Izborna jedinica – Banja Luka

    Ova izborna jedinica obuhvata 21 općinu ili gradsko područje. Iz ove izborne jedinice ukupno je registrirano 11.373 birača koji su iskazali namjeru da glasaju putem pošte ili u DKP-u. Evo kako to izgleda po gradovima i općinama: Banja Luka – 2273, Krupa na Uni – 2, Novi Grad  – 784, Kozarska Dubica – 404,  Prijedor, – 3783, Gradiška 1324, Laktaši – 68, Srbac – 65, Prnjavor – 383, Petrovac – 0, Oštra Luka – 6, Čelinac -168, Istočni Drvar – 0, Ribnik – 32, Mrkonjić Grad -197, Jezero -491, Kneževo -18, Kotor Varoš -1143, Šipovo – 48, Kupres – 0, Kostajnica – 18. Kako se može vidjeti, najviše birača se prijavilo iz Prijedora, Banja Luke i Kotor Varoši, što može uputivati na zaključak da su veći dio prijavljenih birača sa područja ove izborne jedinice  – Bošnjaci.

    Uporedimo li ovogodišnju prijavu sa prijavama iz 2018. godine, možemo vidjeti da je došlo do povećanja broja birača iz inostranstva. Na Općim izborima 2018. godine je putem pošte, iz te izborne jedinice, glasalo 7.197 putem pošte, te  1711 putem DKP-a. Prema službenim rezultatima, najviše glasova iz inostranstva je dobila SDA (2400 pošte), dok je na drugom mjestu bio SDP (1300). SNSD je bioo treći sa 1192 plus 842 glasa putem DKP-a 842). HDZ je dobio 741 glas, a SBB i A-SDA ukupno 520. Sada probosanske partije u RS-u nastupaju zajedno. Ako pogledamo rezultate iz 2018. godine, onda bi te stranke osvojile oko 4200 glasova putem pošte iz ove izborne jedinice. U zbiru sa DKP-om bi to izašlo na oko 5000 glasova. U zbiru sa redovnim glasovima (SDA, SBB, SDP i SBB) 2018. godine su osvojili oko 17 hiljada glasova, što je nedovoljno za direktni mandat u državnom partlamentu iz ove izborne jedinice, čak i u slučaju da svih 11 hiljada glasača putem pošte da svoj glas takozvanim probosanskim strankama. No povećanje prijavljenih birača iz iz tzv. bošnjačke dijaspore na području ove izborne jedinice bi moglo donijeti nekih 19 hiljada glasova probosanskim strankama, što   može biti bitno za obračun kompenzacijskih mandata.

    Izborna jedinica 2 – Doboj

    Iz ove izborne jedinice prijavilo se ukupno 7720 birača koji žele glasati putem pošte ili DKP-a. Ova izborna jedinica obuhvata 15 općina i gradskih područja. Evo broja prijavljenih birača. Derventa – 913, Brod-506, Vukosavlje -170, Šamac -505, Donji Žabar – 1, Modriča -864, Pelagićevo -379, Brčko Distrikt -152, Bijeljina -1393, Doboj -1152, Stanari -24, Petrovo -22, Lopare -662, Ugljevik -115, Teslić -862. Sa područja ovih općina i gradova, za Opće izbore 2018. godine pute pošte i DKP-a je glasalo 10800 birača. U odnosu na 2018. godinu broj prijavljenih je u porastu u Bijeljini i Doboju, dok se iz Teslića prijavilo manje birača za glasanje putem pošte. Pogledamo li, pak, rezultate iz 2018. godine, vidjet ćemo da je najviše “poštanskih” glasova otišlo SNSD-u. Od 10800 glasova putem pošte iz ove izbiorne jedinice, SNSD je osvojio čak 6300 glasova, dok je SDS dobio 1600 glasova. SDA i SDP su u zbiru osvojile ukupno 1400 glasova. To znači da su “dopisni birači” iz ove izborne jedinice uglavnom Srbi. Stoga bi smanjenje broja za oko 3000 birača, dakle, najviše moglo ošteti SNSD. Za mandat iz ove izborne jedinice na prošlim Općim izborima trebalo je oko 24 hiljade glasova. Probosanske stranke su 2018. godine u zbiru imale 13 hiljada glasova, što znači da ni iz ove izborne jedinice ne mogu osvojiti nijedan direktni mandat u Predstavničkom domu PS BiH.

    Izborna jedinica 3 – Srebrenica

    Izborna jedinica 3 sada je prijavljeno 6216, što je za oko 1000 manje u odnosu na Opće izbore 2018. godine (7290 pošta i DKP). Ovo je raspored po općinama i gradskim područima: Osmaci- 64,, Zvornik- 1084, Šekovići – 296, Vlasenica -407, Bratunac – 999, Srebrenica – 1387, Sokolac – 27, Han Pijesak -15, Istočna Ilidža -53, Istočni Stari Grad -0, Istočno Novo Sarajevo -40, Trnovo -17, Pale -95, Rogatica -112, Višegrad -163, Istočni Mostar -2, Nevesinje – 153, Kalinovik -6, Gacko -49, Foča -88, Novo Goražde -10, Čajniče -31, Rudo -116, Berkovići -9, Ljubinje -13, Bileća – 20, Trebinje – 709 i Milići 251. Prema službenim rezultatima iz 2018. godine, u ovoj izbornoj jedinici najviše je “dopisnih glasova” osvojio SNSD (2519 pošte plus 809 DKP). SDA je osvojila 1322 plus 1735 DKP i odsustvo, dok je SDP osvojio 1132 glasa. U zbiru su probosanske stranke osvojile oko 11500 glasova. Za direktni mandat iz ove izborne jedinice bilo je potrebno oko 24 hiljade glasova, što znači da ni iz ove izborne jedinice probosanske stranke ne mogu dohvatiti direktni mandat za parlament BiH. Čak i sa značajnijim povećanjem bošnjačkih glasova iz dijaspore, probosanske stranke u ovoj izbornoj jedinici mogu dobaciti do 16-17 hiljada glasova u zbiru.

    Dakle, u najboljem slučaju sve probosanske stranke na području Republike Srpske mogu ukupno osvojiti između 45 i 50 hiljada glasova, što je, opet, dovoljno za samo jedan kompenzacijski mandat za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Baš onako kako je bilo i do sada.

    Istina, povećanje broja prijavljenih glasača u Banja Luci i Prijedoru moglo bi donijeti mandat ili dva više u Narodnoj skupštini RS. No, i tu neće biti drastičnih promjena, unatoč izjavama bošnjačkih lidera da su uspjeli animirati dijasporu. Jer veći dio prijavljenih birača za glasanje putem pošte odnosi se na Federaciju BiH.

    Greške sarajevske opozicije: Kako je Denis Bećirović u reisovim riječima da Bošnjacima treba hrabar lider prepoznao Izetbegovića, a ne sebe?

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Hrabrošću pobijedimo strah”, reći će Denis Bećirović šetajući prošlog vikenda pored Begove džamije u centru Sarajeva i predstavljajući sebe kao idealnog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka.

    Dva dana kasnije, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je u Karićima kod Vareša govorio o hrabrosti koja je potrebna budućim liderima Bošnjaka.

    “Svako vrijeme ima svoj izazov. I mi kao narod imamo naš izazov. Moramo znati kuda idemo, moramo znati za kim idemo, moramo poznavati onoga koji staje ispred nas, moramo znati kakav je čovjek, moramo znati u šta vjeruje, je li hrabar, moramo znati hoće li nas ostaviti kad bude teško”, kazao je reis Kavazović.

    No, u opisu budućeg lidera kojeg je priželjkivao reis Kavazović Denis Bećirović nije prepoznao sebe. Naprotiv. Ustvrdio je da je “kandidat koji je hrabar” i koji “neće ostaviti kada bude teško”, zapravo, njegov protukandidat Bakir Izetbegović.

    Prvu politički bombu na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini odlučio je baciti najpočasniji gost Zukorlićeve Islamske zajednice u Srbiji. Elmedin Konaković je dijelio stajalište sa Denisom Bećirovićem, inače magistrom Informbiroa u sjeveroistočnoj Bosni i doktorom Rijaseta. I Elmedin Konaković u Kavazovićevom opisu ne prepoznaje sebe ili Denisa Bećirovića kao “prečasnog ili prehrabrog” lidera koji “izdati ne zna”, već je, slušajući reisov govor sa dovišta Karići, zamislio sliku Bakira Izetbegovića, kojim je, ako ćemo pravo, i opsjednut. Ali, opet je, za razliku od SDP-ovaca, bio mudar da ne napiše ime stranke koju favorizuje Islamska zajdnica.

    “Favoriziranje jedne političke opcije od strane institucije kakva je Islamska zajednica, koja je od iznimnog značaja za Bosnu i bošnjački narod, brinemo da može dovesti do narušavanja njenog integriteta i dostignutog povjerenja”, napisao je Konaković, optužujući reisa Kavazovića da je rečenicom da želi “hrabrog bošnjačkog lidera koji izdati ne zna” podržao – Bakira Izetbegovića.

    U Bećirovićevom SDP-u su sačekali da sve “prenoći”. Pa su, onda, odlučili napisati, logično, otvoreno pismo, naslovivši ga kao “ljetne aktivnosti u akciji spašavanja “vojnika” Bakira”. I predsjednik SDP-a, dakle, Denisa Bećirovića ne vidi kao hrabrog kandidata koji izdati ne zna. Pa, tako, reisu Kavazoviću spočitava da je podržao Bakira Izetbegovića podržavši – prebrojavanje.

    Evo, šta je kazao reis Kavazović u vezi sa prebrojavanjem.

    “Ovih dana čujem glasove koji kažu što nas to prebrojavaju.Želim vam ovdje sasvim iskreno kazati, da se nismo prebrojavali onda kada je to trebalo, ovo mjesto bi bilo u nečijim tuđim rukama, danas ne bismo bili ovdje. Hoću da vam kažem, jašta nego ćemo se prebrojavati. Želimo to uraditi radi naše djece. Moramo znati da su dolazili po našu djecu, mnoga od naše djece više nisu među nama. Naših očeva, majki, sestara, braće, djece. Tamo gdje se nismo prebrojavali, njih više ne brojimo, ne možemo ih brojati, nema ih više. Zato, pamet u glavu. Oni imaju svoju priču, a mi našu priču, našu bosansku priču, našu muslimansku priču. Želimo današa djeca rastu slobodno, želimo da naša djeca budu muslimani. Želimo da naša djeca u ovoj zemlji žive dostojanstveno, da im niko ne prijeti”, kazao je Kavazović.

    Nikšić baš u ovom dijelu vidi problem, pa piše reisu sljedeće:”Da li onda podržavate prebrojavanje na dobre i loše ljude i kako ćemo odlučiti ko spada u koju kategoriju? Kada kažete „Oni imaju svoju priču, a mi našu priču. Našu bosansku priču, našu muslimansku priču“ volio bih znati ko su Vam „oni“? Spadaju li među „njih“ npr. Bogić Bogićević, ili članovi ratnog predsjedništva Bosne i Hercegivine Mirko Pejanović, Ivo Komšić, Tanja Ljujić Mijatović, pokojni Jovan Divjak, Stjepan Šiber ili Ivica Osim? U priču koju Vi pričate, oni se ne uklapaju. Ne uklapaju se u tu priču ni Dragan Vikić, ni zlatni ljiljani Slaviša Šućur i Zoran Perić, niti Sergej Barbarez, Vlatko Glavaš, Dejan Malinović, Vladimir Vranješ ili Lana Pudar, ali ni Vojin Mijatović, Lana Prlić, Ivan Boban i mnogi drugi”.

    Ako pažljivije pročitate imena iz Nikšićevog pisma primijetit ćete da da jedno ime nedostaje – ime aktualnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

    Zaobilaženjem Željka Komšića, SDP, zapravo, potvrđuje HDZ-ovu tezu da je Islamska zajednica odigrala presudnu ulogu u njegovom izboru za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Jer ne može se drugačije zaključiti kada se na spisku probosanski orjentiranih i patriotski opredijeljenih Hrvata i Srba nađe Vlatko Glavaš, a njegov stranački šef, koji je ujedno član Predsjedništva BiH, ostane neprimijećen iako je i nosilac zlatnog ljiljana.

    Nakon SDP-a na red je došao i zenički gradonačelnik Fuad Kasumović koji je uputio Facebook pismo Islamskoj zajednici.

    “Ipak, uvaženi reisu-l-ulema, moram Vas pitati, postoje li kod Vas članovi Zajednice koji su važniji i bolji od drugih. Odnosno, jesu li po Vama pravi članovi Zajednice jedino i isključivo oni koji pripadaju SDA. Ili su oni među jednakim ipak malo jednakiji od drugih. Ako je tako, znači li to da svaka politička stranka treba imati svoju islamsku zajednicu”, napisao je Fuad Kasumović.

    Ključna je, dakle, rečenica u kojoj Kasumović pominje mogućnost formiranja drugih islamskih zajednica. Sada ćemo se kratko vratiti u 2006. godinu kada su srbijanske vlasti uspjele napraviti dvije islamske zajednice pod jednim sandžačkim krovom. Beogradski mediji tih su dana snimali krv na glavama podijeljenih sandžačkih muslimana koji su se borili za mihrab Altun Alemove džamije u Novom Pazaru. Jednu je grupu prevodio Muamer Zukorlić, a drugu Adem Zilkić. Ovaj prvi će kasnije izgraditi carstvo i postati Vučićev Ahmed Kadirov, noseći u rukama papirnu kesu na kojoj je pisalo “Narod i Pravda”. Ramzan Kadirov doći će u liku Usame Zukorlića.

    Sukob Islamske zajednice i dijela opozicijskih politički partija sigurno će nanijeti štetu i samom reisu Huseinu Kavazoviću koji je zagazio u političko blato. No, reis Kavazović neće na izbore. Konaković, Kasumović, Nikšić i Bećirović hoće. Pa, ipak,  zaboravljaju da je njihovo biračko tijelo isključivo tamo gdje je džamija. Zaboravljaju da je hutba medij koji dopire i do ljudi gdje nema struje i Interneta. Medij jači od svih botova. Islamska zajednica možda jeste navijala za Bakira Izetbegovića. Ali napadom na Islamsku zajednicu, opozicija je dala razlog ulemi da radi protiv njih. Podrška nekome ne znači, po automatizmu, rušenje nekoga. Lideri dijela opozicije su krenuli na islamsku zajednicu. Sve do srijede bitka za člana Predsjedništva BiH je bila – 11 na jednoga. Sada je već samo “četvorica protiv dvojice”.

    U mudrosti je snaga: Dozvolite da se prebrojimo!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Prije desetak dana, kada je priča o izmjenama Izbornog zakona upalila vatru u Federaciji, nazvala me kolegica iz Njemačke da mi dobronamjerno skrene pažnju da, ako ga imam, iskoristim sav svoj utjecaj i upozorim bošnjačke i probosanske zvaničnike i analitičare da “ne smiju nijednog trenutka pričati o militarizaciji, o oružju i naoružavanju”.

    ”Jer ovi koji žele da podijele Bosnu i Hercegovinu, žele upravo to”, reći će kolegica koja, napominjem, nije državljanka BiH.

    Nešto kasnije, lider SDA Bakir Izetbegović će napraviti grešku koju nije smio. Na stranačkom će skupu reći da je “prebrojao lovce” i “omladinu”, te da se mora voditi računa o obukama onih koji znaju upravljati dronovima. Da se ne lažemo, imao je Izetbegović mnogo gorih izjava od ove, ali zbog okolnosti u kojima se trenutno nalaze Bosna i Hercegovina i Bošnjaci, opasnije riječi nije mogao izgovoriti. I to ne zbog toga što je ova izjava poziv na rat, kako je neutemeljeno ocjenjuju pojedini analitičari i diplomate, već zbog toga što je lider SDA ovom izjavom naoružao protivnike BiH. Sada imaju još jedan (utemeljen ili neutemeljen, sasvim je svejedno) argument da su Bošnjaci militantno raspoloženi i da predstavljaju opasnost ionako krhkoj sigurnosti Zapadnog Balkana. Da je moja kolegica iz Njemačke bila u pravu, pokazalo se vrlo brzo u medijima u Zagrebu.

    Negdje sa morske plaže u program hrvatskog ogranka N1 televizije uključio se Gordan Akrap, umirovljeni službenik SOA (obavještajna agencija Hrvatske), da gledateljstvu objelodani da su Izetbegovićeve izjave ravne onim Karadžićevim izjavama, da su “dronovi” terorističko oružje, te da “velikobošnjački unitaristi pozivaju na rat, kao velikosrbi devedesetih”. Dok je Akrap govorio, u pozadini su puštani snimci sa nedavnih protesta ispred zgrade OHR-a, sa pažljivo probranim kadrom na kojem se vidi žena sa hidžabom i mladić sa dužom bradom. Kadar je ponovljen nekoliko puta, da bi gledaoci “utvrdili gradivo”, a Akrap je za 25 minuta intervjua uspio izanalizirati svaku riječ Izetbegovićeve izjave koja je predstavljena kao poziv na rat. To što je (bivši) analitičar SOA manipulirao činjenicama, nije do njega. Ključni argument mu je dao Bakir Izetbegović, govoreći u zanosu sličnom onom koji je početkom devedesetih imao Murat Šabanović dok je u živom TV prijenosu prijetio rušenjem brane u Višegradu. Sjetimo se, “Šaban, brat, Murat” nije srušio branu, ali je Milan Lukić spalio stotine živih višegradskih Bošnjaka. Znamo svi da ih nije spaljivao zbog prijetnje Murata Šabanovića, ali je i njemu i Kukanjcu i drugim (para)vojnicima Slobodana Miloševića ta prijetnja služila kao opravdanje za klanje nedužnih civila u istočnoj Bosni dok je Evropa gledala.

    Čudnim su putevima gospodnjim, nekad 1993. godine, koristeći hrvatske dokumente i punktove HV(O)-a, u Bosnu došli kriminalci sa Bliskog istoka i sjevera Afrike da se bore “u ime Allaha”. Jedan od njih se zvao Ahmed Zuhair Handala. Na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH je došao sa hrvatskom osobnom iskaznicom. Državno rukovodstvo BiH ih je tada prihvatilo, ne shvatajući, zapravo, da sebi kopaju jamu. U nju će kasnije upasti general Sakib Mahmuljin, postajući, formalno-pravno, ratni zločinac. U istu zamku će kasnije upasti i dvije stotine bh. državljana koji su, zaluđeni načinom prakticiranja vjere Ahmeda Zuhaira Handale i njegovih prijatelja, otišli u Siriju i Irak da se bore pod zastavom ISIL-a.

    Danas tih 200 povratnika iz Sirije i Iraka koriste hrvatske obavještajne službe kada, tokom lobiranja, ubjeđuju zapadne zvaničnike da su Bošnjaci “militantni” i da je BiH leglo terorizma. Da u strahu činjenice uvijek padnu u drugi plan, potvrdilo se kasnije, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron Bosnu i Hercegovinu nazvao tempiranom bombom koja otkucava u blizini Hrvatske.

    I pogledajte sada medije u regionu. Izetbegovićeva izjava o prebrojavanju i dronovima postala je glavna tema, dok je, recimo, prijetnja nemirima na jugu BiH ostala u drugom planu. Jer na “bošnjački demografski oportunizam” zapadni svijet, uvjerili smo se, gleda isto kao i na srpski i hrvatski separatizam u BiH.

    Izetbegovićeva izjava o prebrojavanju više ugrožava Bošnjake, nego Srbe i Hrvate. Ona je, zapravo, municija velikosrpskom i velikohrvatskom separatizmu i dodatni argument za “političko ograđivanje” Bošnjaka. U trenucima kada Viktor Orban plaši Evropu sa “dva miliona bosanskih muslimana” i kada Kadirovci predstavljaju udarnu iglu Putinovih zločinaca, priča o “muslimanima i dronovima” bi nam mogla dovesti dronove slične onima kojima je proteklog vikenda u bespućima Afganistana ubijen jedan od tvoraca Al-Kaide Ayman al-Zawahiri.

    Godinama su Bošnjaci plaćali cijenu zbog “potčinjavanja” nekoliko stotina kriminalaca pod komandu Armije RBiH. I onih 200 bh. državljana što je otišlo da ratuje u ISIL-u u zapadnim je medijima, zahvaljujući prije svega obavještajnim službama susjednih nam država, od BiH napravilo “leglo terorizma”. Jer kada se širi strah, činjenice nisu bitne. Recimo, Australija nikada nije prozvana terorističkom bazom iako je ISIL-u dala jednog Jakea Bilarda, koji se pretvorio u Jihadija Jakea. Ni Britanija nije postala leglo terorista, bez obzira na odrubljivača glava Jihadija Johna. BiH je postala leglo terorista onog trenutka kada je, recimo, švercer i prevarant Muradif Hamzabegović svoj “halal autootpad i prevoz” iz Tuzle prebacio na sjever Sirije.

    Zato je izjava Bakira Izetbegovića opasna. Rekoh, ne za Srbe i Hrvate. Ona je najopasnija za Bošnjake.

    Komentar Seada Numanovića: NiP-ovo političko samoubistvo s predumišljajem

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Kada se usred izborne kampanje i razbuktalih političkih strasti u javnom prostoru emitira pismo u kojem se traži sastanak s poglavarom muslimana Bosne i Hercegovine, a da mu ono nije ni uručeno, onda je rezultat – političko samoubistvo!

    Stranka Narod i Pravda objavila je na svojoj web-stranici sadržaj pisma adresiranog na reisu-l-ulemu Huseina efendiji Kavazovića u kojem ga se, skrivajući se iza upita građana, optužuje za podršku Stranci demokratske akcije i Bakiru Izetbegoviću, piše politicki.ba. 

    U pismu se traži sastanak, ističe podrška kadrova te partije u vlasti (a ima ih na svim nivoima – od državnog, preko federalnog do kantonalnog) “posebno Islamskoj zajednici” i na kraju prijeti da – ako do sastanka ne dođe, javno će prenijeti pitanja istih tih “građana”. No, problem je što formalno niko iz NiP-a nije tražio sastanak s reisom!

    Objašnjenja za ovakav potez NiP-a mogu biti različita. U Rijasetu su njihov čin shvatili kao nedvosmislenu prijetnju!

    I već su žustro odgovorili. Nakon HDZ-a Dragana Čovića, NiP je druga stranka koja pokušava disciplinirati Islamsku zajednicu i reisu nametnuti “brnjicu”.

    U dosadašnjoj političkoj praksi pisma koja se objave, a ne pošalju u najmanju ruku su provokacija. To se radi kada stvarno ne želite sastanak, već rat i pokoravanje onoga kome je neposlato pismo namijenjeno.

    Možda je motiv NiP-a “benigan”.

    Možda se radi o želji za još kojim “lajkom” na društvenim mrežama. Ako bi tako bilo, onda je to neopisivo loše! Takva politika je onda nivoa izvjesne Dare Bubamare, a ne stranke koja želi vlast kako bi Bošnjacima – muslimanima, na čije glasove pledira, otvorila put u bolje sutra!

    Teško je vjerovati da ima neko ko može povjerovati, a još manje prihvatiti takvo objašnjenje. Naprosto je neshvatljivo ovakvo ponašanje ljudi iz NiP-a.

    Dobro, izborna je kampanja, kandidatske liste koje i u “najutegnutijim” partijama dovode do nestabilnosti, poljuljale su i ovu stranku. Pale su i neke ostavke visokih i popularnih zvaničnika, sukob frakcija dobio je na intenzitetu…

    Ipak, čak i da je NiP u stanju anarhije, a apsolutno nije, ovako se ne radi!

    Iako će oni koji su pismo objavili imati svoje argumente, odgovor na pitanje – kad ovako kidišete na reisa, šta ćete nama, običnim građanima raditi – ostaje bez adekvatnog odgovora!

    NiP je mlada stranka. Lutanja u traženju svog mjesta pod političkim suncem su i nužna i prirodna.

    Da nije izborna godina, neslanje objavljenog, a nelektorisanog pisma bilo bi težak politički gaf. Ovako, on je pucanj u sebe.

    Prijetnje silom i denacifikacijom: Srbija – mala Rusija na Balkanu!

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    “Sve mi se čini da će Srbija biti prinudjena da krene u denacifikaciju Balkana”, napisao je Vladimir Đukanović -Bizon, poslanik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) u Srbiji, visoki funkcioner te stranke i jedan od glavnih Vučićevih trbuhozboraca. 

    Ono što Vučić želi reći, a ne može zbog predsjedničke funkcije, obično izgovore Vulin ili Đukanović. 

    Oni nemaju nikakav moralni problem da, ukoliko zatreba, sami sebe demantiraju ili čak kažu da su bili glupi kad su davali neku izjavu. 

    Tako je i sada bilo, kada se Bizon izvinio  Vučiću zbog navodnih neprijatnosti koje mu je učinio svojim stavom, piše politicki.ba. 

    Dakle, problem nije u sadržaju izjave, već što Vučić može imati probleme sa međunarodnim sagovornicima. A najvecći problem je upravo to što je sam Vučić rekao Đukanoviću i šta da napiše i da onda sam porekne, tako što će opet samom Vučiću biti najteže, a ne onima kojima je ova izjava namijenjena. 

    Zapravo, radi se o otvorenoj prijetnji svim susjedima, naročito onima koji su vidjeni kao dio srpskog sveta. 

    Vučić preko svog Bizona šalje poruku Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori, a istovremeno i upozorenje, da ni srpska verzija ruske agresije na Ukrajinu, nije isključena na Balkanu. 

    Iako je ovo najdirektnija prijetnja ratom, koja je ikada data u regionu, od nekog visokog funkcionera, Vučić je ostao sit, a Bizon na broju. Drugim riječima, ništa se desilo nije. Srbija će nastaviti da se ponaša kao mala Rusija na Balkanu. 

    Dok je za Srbiju to postalo nova normalnost, čudi šutnja, pa i minimiziranje značaja ove gadosti koja je izašla iz usta ili pera, svejedno, ovog Vučićevog saradnika. 

    Političko Sarajevo, a naročito mediji u Srbiji i Hrvatskoj, danima su se bavili izjavom Bakira Izetbegovića o “prebrojavanju i dronovima”, koja je daleko bezazlenija od ove transparentne prijetnje svim susjedima. 

    Da se razumemo, Izetbegovićeva izjava je bila nepromišljenja, neprimjerena i neprihvatljiva. 

    Ali je ona “čaj od kamilice” u odnosu na denacifikaciju o kojoj piše Vučićev Bizon. 

    Američka ambasada je bila vrlo ažurna i revnosna kada je trebalo kritizirati sadržaj Izetbegovićevog govora, u čemu je naravno pratila i EU, ali je u slučaju Đukanovića ostala nijema.

    Ako bi ih kojim slučajem upitali za komentar, vjerovatno bi odgovor bio da se radi o nižerazrednom funkcioneru, koji se, uz to, brzo ogradio od svog mišljenja. 

    Ovo bi bilo objašnjenje samo za one čiji IQ ne prelazi broj cipela koji nose. Ili one koji vjeruju da je Otvoreni Balkan dobra inicijativa. Možda i one koji kažu da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem regiona. 

    Šutnja je najbolji odgovor samo onda kada svjesno ne želite ništa preduzeti da bi nešto riješili. 

    Ako stvari nazovete pravim imenom, onda vas to obavezuje na akciju ili konkretnu aktivnost. Nažalost, ova garnitura političara i birokrata u Vašingtonu i Briselu na to nije spremna. 

    Ni to, međutim, nije najgore. 

    Oni bi najradije vršili pritisak na onog na koga mogu, a ne na onog na koga treba. Zapravo, na slabijeg, a ne na onog koji može, zbog svoje snage, praviti probleme. 

    Ima li boljeg i svežijeg primjera od pokušaja namjetanja izbornog zakona u BiH, koji Hrvate favorizira, Srbe ne ljuti, a Bošnjake, zamislite, izvodi na ulicu. 

    Što je, priznat ćete veliki poduhvat, imajući u vidu neviđenu letargiju u kojoj se nalazi naše društvo. 

    Plašim se da će to biti modus operandi koji se mora češće koristiti ukoliko se želi promjena politike na glavnim međunarodnim adresama. 

    Današnji svijet više cijeni nečiju snagu i moć nego principe i vrijednosti. Ovo sigurno nije pravedno i moralno, zvuči i bolesno, ali je i apotekarski tačno. 

    Opcije su da se tome prilagodite i svakodnevno borite po tim novim pravilima ili da i dalje, poput Kalimera, ponavljate: to je nepravda.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Schmidtova polovina paketa

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Visoki predstavnik u našoj zemlji Christian Schmidt prošle je srijede odustao u korist političara: namećući izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje će tehnički unaprijediti sam proces, kazao je da neće intervenirati u Ustav Federacije BiH jer želi dati još jednu priliku političarima da se dogovore. Upravo se tako mogu formulirati i zahtjevi koje su, protestujući protiv očekivanih izmjena, iznijeli poklonici šest političkih partija ispred OHR-a. Trebalo bi da je u skladu s onom narodnom – i vuk sit i ovce na broju, pa nije baš najjasnije otkuda toliko strasti u nastavcima, da ne kažem ružnih prijetnji i retorike koja je – na svim stranama – zaslužila reagiranja međunarodne zajednice. Kako god, s obzirom na to da su protestanti i njihovi lideri dobili što su tražili, možemo se hladne glave pozabaviti onim što neće. Tim prije što je nekako u zapećku ostala teza kako su izmjene zamišljene kao otvaranje mogućnosti onim građanskim i probosanskim snagama koje su se među prvima i pobunile.

    Oko jednog su se ipak svi složili: cilj najavljenih izmjena koje su trebale tretirati izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH bio je da se osigura u većoj mjeri zastupljenost područja s hrvatskom većinom i to na dva načina – povećanjem izbornog praga u procesu formiranja vlasti i onim famoznim procentom od 3 posto. Trenutno svaki od tri kluba delegata u Domu naroda PFBiH s najmanje šest od ukupno 17 delegata predlaže kandidata za funkciju u izvršnoj vlasti Federacije, a taj bi se broj povećao na osam. Oko ovih brojki su se lomila politička koplja tvrdnjama kako bi HDZ bio zacementiran u vlasti, ali se jednako zanemarivala činjenica da HDZ i sada predstavlja izbornu volju oko 75 posto biračkog tijela Hrvata. Dodaju li se tome podaci da po popisu iz 2013. godine Bosansko-podrinjski kanton Goražde broji 0% Hrvata (slovom i brojem 24), Unsko-sanski 1,02%, Kanton Sarajevo 3,52%, Tuzlanski kanton 4,74%, Srednjobosanski kanton 6,5%, a Zeničko-dobojski kanton 8,8%, ispada zapravo da ovih šest kantona, odnosno njihovi izabrani delegati zastupaju manje od 25% hrvatskog stanovništva u Federaciji. Podizanjem broja sa šest na osam, čak i ako se zanemari zloupotreba nacionalne pripadnosti kakvoj smo svi svjedočili i o kojoj smo pisali na primjeru BPK-a, dobio bi se veliki iskorak u vraćanju povjerenja, jer bi hrvatske predstavnike u izvršnoj vlasti predlagale političke partije sa minimumom od 40 posto osvojenog biračkog tijela. To i dalje nije natpolovična većina, ali jeste doprinos reprezentativnijem predstavljanju, odnosno ustupak konstitutivnosti ugrađenoj u Dejtonski ustav BiH. To je vjerovatno i ponukalo Schmidtove kritičare da govore o betoniranju nacionalnih partija, ali ne može se baš toliko zanemariti stvarnost i zaboraviti da upravo na ovoj matrici HDZ i blokira Federaciju već dosta dugo. Pomicanje praga zapravo bi izbilo najjači Čovićev, ali i Dodikov argument o stvaranju unitarističko-bošnjačke BiH pod krinkom građanske. Što također znači i relaksaciju prvenstveno hrvatskog biračkog tijela, kad je već riječ o Federaciji, i zašto i to ne reći – podsticaj za razvijanje političkog pluralizma među Hrvatima u BiH. Ako bismo ovaj slučaj pogledali kroz drugu prizmu, ispostavilo bi se da podizanje izbornog praga za imenovanje kandidata ide u prilog opozicionim i građanskim strankama. U ovom času, naime, SDA ima šest delegata u Klubu bošnjačkog naroda, dakle ne trebaju joj partneri za predlaganje, ali ako bi se prag podigao na osam, Klub delegata bošnjačkog naroda bi vjerovatno morao biti raznolika koalicija kako bi se došlo do glasova potrebnih za predlaganje. Još je veća šansa u Klubu delegata srpskog naroda, gdje recimo SDP ima 6 u Klubu, pa bi sa DF-om (1) i Liberalnom strankom (1) mogao imati potrebnu kvotu.

    U onom dijelu reformi o kojima je visoki predstavnik pričao sa političarima, a koje se uopće nisu pominjale, osim rokova koji bi potpuno onemogućili blokadu formiranja vlasti u Federaciji, ima još jedna zanimljivost. Odnosi se na ukidanje partijskog veta za predlaganje kandidata. Trenutno, ako jedna stranka daje dvije trećine delegata kluba, ona može blokirati postupak predlaganja kandidata za funkcije u izvršnoj vlasti i formiranje nove vlade, budući da nijedna druga stranka u tom slučaju ne može predložiti kandidata. Paket je predviđao i uvođenje silaznog izbornog praga, koji niko nije ni pomenuo. U praksi to bi značilo da – ako bilo koja stranka odbije predložiti kandidata, izborni prag se spušta na 5, a zatim na 2 delegata, čime se onemogućuje i ova blokada, ali se također onemogućuje bilo kojem konstitutivnom narodu da stavi veto na prijedlog kandidata iz reda nekog drugog konstitutivnog naroda – što je opet u skladu s principima Daytona.

    Uvođenje izbornog praga od 3% jeste u skladu s presudom Ustavnog suda u predmetu Ljubić, ali od nečeg se mora krenuti u relaksaciji odnosa u Federaciji. Prema važećim odredbama, Zapadnohercegovački kanton daje jednog delegata u Klub delegata bošnjačkog naroda, iako u tom kantonu živi svega 718 Bošnjaka, odnosno 0,05% bošnjačkog stanovništva u FBiH. Sa druge strane, Kanton Sarajevo ima tri delegata koji zastupaju 346.575 Bošnjaka ili 22,18% bošnjačke populacije. U Klubu delegata hrvatskog naroda, BPK ima onog jednog delegata koji zastupa 24 Hrvata, dok Hercegovačko-neretvanski kanton ima tri delegata koja zastupaju 118.297 Hrvata, odnosno 23,76% hrvatskog stanovništva u FBiH. Da ne računamo disparitet, da vidimo šta bi se izgubilo izmjenama: s obzirom na to da bi USK i BPK pali ispod izbornog praga, njih bi zajedno predstavljao jedan delegat u Klubu Hrvata koji bi se birao u tim kantonima. U stvarnosti, taj 1% hrvatskog stanovništva bi imao jednog delegata i moglo bi se reći da su i dalje prekomjerno zastupljeni u Domu naroda PFBiH.Ovo bi također mogle iskoristiti opozicione partije. S obzirom na to da bi sve kantone koji padnu ispod izbornog praga u svakom klubu zastupao jedan zajednički delegat, druga delegatska mjesta, koja popunjavaju ti kantoni, bila bi preraspodijeljena. O tome bi odlučivao CIK, ali logičnim se doima da bi ta delegatska mjesta pripala najmnogoljudnijim kantonima u kojima su opozicione i građanske stranke najjače. Recimo, u Klubu delegata bošnjačkog naroda četiri kantona bi pala ispod izbornog praga od 3%: Posavski, opet BPK, Zapadnohercegovački i Kanton 10. Tri delegatska mjesta bi se preraspodijelila, najvjerovatnije na USK, TK i Kanton Sarajevo. U Klubu delegata srpskog naroda tri kantona bi pala ispod izbornog praga: (opet) Posavski, opet BPK i (opet) Zapadnohercegovački. Dva delegatska mjesta bi se preraspodijelila eventualno Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, no ako uzmemo u obzir i dosadašnju nepopunjenost srpskog Kluba, čini se da je vjerovatnije da bi CIK morao popuniti upražnjena mjesta delegatima iz drugih kantona. Ali bi konkurencija bila zagarantirana.Ustvari, moj je dojam da konkurentnost i pluralizam malo koga i zanimaju. Prevladao je odijum spram HDZ-a BiH, emocije su ustupile mjesto političkoj logici i pragmatizmu, a nastavak dolijevanja ulja na vatru ide u pravcu lomače za OHR. Pravo je pitanje kome ona najviše treba. Schmidtova polovina paketa sada je pobjeda, no šta ćemo ako se sutra pretvori u Pirovu? Uostalom, već čujemo da su male šanse za dogovor, a ako ćemo suditi po Schmidtovoj ljutnji, još manje da on uskoro opet posegne za bonskim ovlastima.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Russia Must Be Decolonized

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    An important gathering in Prague at the end of July by national independence activists from Russia highlighted the weakness of the Russian Federation. The Forum of Free Nations in Russia brought together speakers from over twenty nations and regions that are likely to seek independence from the failed Russian state, including Buryats, Bashkirs, Tatars, Chechens, Siberians, Novgorodians, and Far Easterners.

    Moscow’s massive invasion of Ukraine fully exposed Russia as an imperial power that seeks to extinguish the statehood and identity of its Slavic neighbor just as it forcibly Russified other nations. Russia took five centuries to assemble its large land empire and unlike other European colonial powers the empire has not been fully dismantled. The coming rupture of the Russian Federation will be the third phase of imperial collapse following the unravelling of the Soviet bloc and the disintegration of the Soviet Union in the early 1990s.

    The state that claimed for 70 years that it was a bastion of anti-imperialism and was inherited by the current regime has demonstrated that Moscow’s policy regardless of the color of its flags is fundamentally imperialist. It is important for the non-Western world to understand, including former colonized countries such as India and the African states, that Russia remains a colonial empire and not a supporter of national liberation. Putin himself has admitted that non-sovereign states are colonies, including Russia’s numerous republics and regions.

    The Russian attack on Ukraine highlighted two other factors. First, the Kremlin does not respect the international borders of neighbors or any international treaties that stifle its ambitions. However, this also signifies that Russia’s international and internal borders are now in dispute. And second, Russia’s state structure is much weaker than many Western analysts believed. Nonetheless, even as it weakens internally Russia will disguise its failures through external aggression to pose as a great power.

    My just published book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, provides evidence that the Russian Federation has been unable to transform itself into a nation-state, a civic state, or even a stable imperial state. Russia’s numerous weaknesses are exacerbated by a convergence of factors, including dependence on fossil fuel exports, a contracting economy, and intensifying regional and ethnic disquiet. Russia’s full-scale invasion of Ukraine has accelerated the process of state rupture by failing to achieve the Kremlin’s goals and resulting in substantial military casualties and increasingly damaging international sanctions.

    Although Russia’s 1993 Constitution defines the country as a federation, in reality it is a centralized neo-imperial construct. The artificial state is approaching the end of a regime cycle in which the political status quo is becoming increasingly precarious. Not since the fracturing of the Soviet Union have several simultaneous crises become so stark, including government inability to ensure sustained economic development, widening disparities between Moscow and the federal regions, deepening distrust of Moscow’s governance, and looming military defeat or indefinite stalemate in Ukraine.

    The Russian Federation confronts an urgent existential paradox. Without political pluralism, economic reform, and regional autonomy, the federal structure will become increasingly unmanageable. However, even if democratic reforms were undertaken, several regions could use the opportunity to secede. The chances for violent conflicts may diminish in the event of systemic reform, while the prospects for violent conflict substantially increase if reforms are indefinitely blocked. As the country slides toward turmoil, the existing federal system will be viewed as illegitimate by expanding sectors of the population. A spectrum of domestic scenarios can then materialize that will thrust the country toward fragmentation, including intensifying intra-elite power struggles, escalating conflicts between the Kremlin and regional governments, and a breakdown of central controls in several parts of the country.

    Moves toward separation by any of the 22 ethnic republics are likely to provoke demands for self-determination among several regions with ethnic Russian majorities. This would significantly weaken the center and lessen the likelihood of maintaining an autocratic state. Instructively, in the early 1990s when the Soviet Union began to unravel, 40% of the predominantly ethnic Russian regions pressed for greater autonomy and some veered toward sovereignty similar to the ethnic republics. Separatist movements often start with demands for economic decentralization and then escalate in response to central government actions and soaring elite and public aspirations.

    Public acquiescence and regime survival under Putin’s rule is based on an aggressive foreign policy, territorial revisionism, militarism, and anti-Western propaganda. A major setback or stalemate in Ukraine involving significant casualties will evoke opposition to Putin’s policies, propel power struggles to replace him, and stimulate popular revolts against a discredited leadership. Western intelligence services estimate that over 75,000 Russian troops have already been killed or incapacitated in Ukraine.

    Demands in the ethnic republics and Russian-majority regions will be driven by an accumulation of grievances, including sharply rising poverty levels, falling federal financial subsidies, deteriorating local infrastructure, an absence of environmental protection, collapsing health care services, rampant official corruption, and overall public alienation from central decision-making. Moscow will be increasingly perceived as the exploiting colonial metropolis.

    Although some republics may escape largely unscathed, much of the Russian Federation could face its own large-scale “Yugoslav scenario,” with outright war between the center and some republics and regions. Moscow can try to emulate Serbia in the 1990s by mobilizing ethnic Russians to carve out ethnically homogenous regions from rebellious republics while killing and terrorizing non-Russian populations, but this will simply hasten the rupture of the state.

    As Russia lurches toward crisis, NATO faces an urgent challenge in managing the regional impact of turmoil inside Russia in the midst of economic decline and potential military defeat in Ukraine. With Russia sliding toward dissolution, NATO will need to acknowledge the sovereignty of republics and regions that want to secede, develop linkages with emerging states, and closely coordinate with all neighboring countries, from Finland to Japan, that will be directly affected by Russia’s internal crisis.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published)

     

    Borba protiv korupcije: U Federaciji podignuto pet puta više optužnica za korupciju nego u RS-u, u pet HDZ-ovih kantona šest puta manje optužnica nego u samom Kantonu Sarajevo

    Piše:
    Redakcija
    -

    U Livnu, Širokom Brijegu, Mostaru i Orašju, zvanično, nema korupcije. Jer, prema podacima koje je prikupio Transparency International u BiH, kantonalna tužilaštva koja djeluju u pet kantona gdje je dominantan HDZ BiH u prošloj su godini podigla svega 17 optužnica za korupciju. Što je šest puta manje nego u samom Kantonu Sarajevo. A kad već poredimo, moramo navesti da je kompletan tužilački sistem Republike Srpske tokom 2021. godine podigao ukupno 35 optužnica za korupciju. U istom periodu u Federaciji je podignuto 185 optužnica. Treba, međutim, imati na umu da u Federaciji, zbog kantona, postoji više institucija, pa je znatno veći broj optužnica za korupciju logičan ishod. No, vratimo se sada na kantone.

    U Zapadnohercegovačkom kantonu (Široki Brijeg) egzistiraju dvije općinske administracije, dvije gradske i Vlada Kantona sa pratećim javnim upravama, ustanovama i preduzećima. Tokom 2021. godine u ovom su kantonu podignute svega dvije optužnice za korupciju. Nijedna od tih optužnica ne odnosi se na “visoku korupciju”. Tokom iste, 2021. godine izrečeno je šest pravosnažnih presuda za korupciji po optužnicama podignutih ranijih godina. Od tih šest presuda, tri su oslobađajuće, dok su u tri slučaja izrečene uslovne osude. To, ukratko, znači, da niko nije završio u zatvoru zbog “niske korupcije”, a za “visoku korupciju” niko nije ni optužen.

    Na području Kantona 10 (Livno) nalazi se pet općinskih administracija i jedna gradska. Tu je i Vlada Kantona 10. Prema podacima Transparency Internationala u BiH, Tužilaštvo tog kantona je tokom 2021. godine podiglo tri optužnice za korupciju. Nijedna od te tri optužnice ne obuhvata takozvanu “visoku korupciju”. U istom periodu pravosudne institucije Kantona 10 nisu izrekle nijednu pravosnažnu presudu za korupciju, što navodi na zaključak da se u tom Kantonu, zapravo, i ne krade.

    Hercegovačko-neretvanskom kantonu (Mostar) pripada osam općina i gradova. U tom je kantonu smješteno i nekoliko institucija Federacije BiH. Pa, ipak, za 12 mjeseci 2021. godine Tužilaštvo HNK sa sjedištem u Mostaru podiglo je svega devet optužnica za korupciju. Nijedna se ne odnosi na visoku korupciju. U istoj godini, 2021., pred sudovima u HNK je objavljeno pet pravosnažnih presuda za korupciju. U svih pet slučajeva je izrečena – uslovna kazna. I u tom kantonu niko neće u zatvor zbog korupcije.

    Dvanaest općina i gradova se nalazi u Srednjobosanskom kantonu (Travnik). Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u tom kantonu živi 254 hiljade stanovnika. Sudeći na osnovu zvaničnih podataka koje je prikupio Transparency International u BiH, korupcija u tom kantonu je – iskorijenjena. Tokom 2021. godine je podignuta samo jedna optužnica zbog korupcije. U istom periodu je objavljena i jedna pravosnažna presuda po optužnici za korupciju iz prethodnih godina. Presuda je bila – oslobađajuća.

    U Unsko-sanskom kantonu (Bihać) živi 274 hiljade stanovnika, odnosno 20 hiljada više nego u SBK. Ovom kantonu pripada osam općina i gradova. Pa, opet, Tužilaštvo USK je tokom 2021. godine podiglo 14 optužnica za korupciju, što je jedna manje u odnosu na gore navedena četiri kantona gdje je dominantan HDZ BiH. Pravosudne institucije USK-a su prošle godine donijele ukupno 15 pravosnažnih presuda za korupciju. Samo jedna je bila oslobađajuća.  Zatvorske kazne su izrečene u dva slučaja, od kojih je jedan bio slučaj “visoke korupcije”. Uslovnih osuda je bilo u 12 predmeta, od kojih je jedan predmet visoke korupcije.

    Posavskom kantonu pripadaju samo tri općine. No, i tu, kao i u svakom kantonu, egzistira kantonalna Vlada. Za godinu dana (2021.) Tužilaštvo Posavskog kantona Orašje podiglo je dvije optužnice zbog korupcije. U istom periodu izrečeno je pet pravosnažnoh presudama po ranijim optužnicama za korupciju. Od tih pet, tri su oslobađajuće presude, dok su dvije osuđujuće – jedna je zatvorska, a druga uslovna.

    Trinaest općina i gradova čini Tuzlanski kanton. Prema zvaničnim podacima Transparency Internationala u BiH, Kantonalno tužilaštvo Tuzla je tokom 2021. godine podiglo 30 optužnica za korupciju, od čega se jedna optužnica odnosi na visoku korupciju. Sudovi u TK izrekli su prošle godine 40 pravosnažnih presuda po optužnicama za korupciju. Ukupno je  35 osuđujućih presuda, dok je u pet slučajeva izrečena oslobađajuća presuda. Ukupno je izrečeno 11 zatvorskih kazni, dok su u 22 slučaja uslovne osude. Dva puta je izrečena novčana kazna.

    U Zeničko-dobojskom kantonu nalazi se 12 općina i gradova. Svi oni imaju administraciju. Tome treba dodati i kantonalne institucije u Ze-Do. Tokom 2021. godine Tužilaštvo Ze-Do je podiglo 22 optužnice za korupciju, od čega se tri odnose na visoku korupciju. Za 12 mjeseci 2021. godine sudovi u tom kantonu su izrekli 19 pravosnažnih presuda po optužnicama za korupciju. Jedna je bila oslobađajuća, dok je 18 osuđujućih. U sedam slučajeva korupcije su izrečene zatvorske kazne, dok je u 11 slučajeva uslovna osuda.

    Tužilaštvo Kantona Sarajevo podiglo je rekordan broj optužnica za korupciju. Čak i ako su predmeti “cjepkani” zbog poboljšanja statistike, ovaj broj je daleko veći nego u svim kantonima, a naročito u kantonima gdje je HDZ BiH dominantna vladajuća partija. Od stotinu optužnica za korupciju u Kantonu Sarajevo, podignutih prošle godine, nijedna se ne odnosi na visoku korupciju. U istom periodu (2021. godina) sudovi u Kantonu Sarajevo su izrekli 40 presuda za korupciju. U tri slučaja je bla bila oslobađajuća presuda, dok je u 8 slučajeva izrečena zatvorska kazna. Devetnaeast predmeta korupcije rezultiralo je uslovnim osudama.

    Bosansko-podrinjski kanton (Goražde) se sastoji od grada  i još dvije općine.  U ovom kantonu, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, ukupno živi 23 hiljade stanovnika ili deset puta manje nego u SBK (Travnik). Pa, opet, Tužilaštvo BPK je podiglo duplo više optužnica nego Tužilaštvo SBK. Naime, Tužilaštvo u Goraždu je tokom 2021. godine podiglo dvije optužnice za korupciju. U tom su kantonu izrečene i dvije osuđujuće presude za korupciju. U oba predmeta su izrečene uslovne osude.

    Greške u koracima međunarodne zajednice: Uvlačenje Schmidta i OHR-a u živo blato

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Umjesto pomirenja Bošnjaka i Hrvata, OHR-ovo (ne)nametanje izmjena Izbornog zakona produbilo je jaz između ova dva naroda. Christian Schmidt je izgubio kredibilitet, a stepen povjerenja prema SAD-u i Velikoj Britaniji nikada nije bio na nižem novou unutar bošnjačke populacije.

    Kada je u februaru započela agresija na Ukrajinu, barem dvije trećine Bošnjaka Rusiju je vidjelo kao ozbiljnu i potencijalnu opasnost za opstanak Bosne i Hercegovine. Ali kada je 18. jula ove godine objavljeno da će OHR nametnuti izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona i da to nametanje podržavaju Amerika i Britanija, Bošnjacima su Rusi prestali biti neprijatelji broj 1. To mjesto je zauzela Hrvatska, članica NATO-a i EU. Istovremeno, OHR koji je garant stabilnosti Bosne i Hercegovine izgubio je svaki kredibilidet. Jer kada krenete da zakoračite, a ne spustite nogu, sigurno ćete pasti.

    Histerija protiv OHR-a najveću će štetu napraviti Bošnjacima, koji, da se ne lažemo, uz mali procenat Srba, Hrvata i ostalih, nemaju alternativnu državu. A upravo je OHR čuvar te države. Bošnjacima je OHR potrebniji nego Christianu Schmidtu ili američkom ambasadoru Michaelu Murphyu. Međutim, zapadnim silama u BiH su, isto tako, potrebni Bošnjaci. I to oni i onakvi Bošnjaci koji u Sarajevu za načelnikla Općine Centar izaberu Srđana Mandića, a za državni parlament Predraga Kojovića i Sašu Magazinovića. No, da bismo imali to – moramo imati građansku državu. Ili barem iskrenu namjeru da želimo građansku državu. Problem je nastao onog trenutka kada su međunarodni zvaničnici počeli podrazumijevati Bošnjake.

    Izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH koje je Schmidt namjerava(o) nametnuti Bosnu i Hercegovinu odmiču od ideje građanske države. I prave veće podjele. To je, vidjeli smo proetklih dana, put koji vodi ka radikalizaciji Bošnjaka. A to ne treba ni Americi ni Evropskoj uniji.

    Međunarodna zajednica je napravila nekoliko grešaka u koracima. Te greške bi u budućnosti mogle skupo koštati i međunarodne zvaničnike, ali i BiH. Slabljenje OHR-a znači slabljenje BiH. A slabljenje građanske politike, pa makar bila i fikcija, radikalizira Bošnjake. Međutim, ako neko u Ustav želi da ugradi da će se za dvadeset, trideset godina 100 hiljada ljudi pitati isto onoliko koliko će se pitati dva miliona Bošnjaka, onda taj ne razumije ni Bosnu.

    Od četiri zastupnika u Parlamentu Bosne i Hercegovine izabrana u Sarajevu – dvojica su Srbi. Načelnik Općine Centar Srđan Mandić, Srbin, potukao je Nedžada Ajnadžića, zlatnog ljiljana Armije RBiH.  I svi su izabrani dominantno glasovima Bošnjaka. Onih kojima nije bitna nečija vjera, već činjenica da li volite ili ne volite Bosnu i Hercegovinu. E, tu BiH ubija Schmidtov prijedlog čije je nametanje prolongirano za jesen, pod uslovom da ga uopće bude.

    Samo najavljivanje izmjena, produbilo je krizu. I umjesto relaksacije bošnkačko-hrvatskih odnosa, dobili smo nove tenzije. A puno ozbiljnijim posljedicama nego što se to sada može vidjeti. Prilikom pokušaja nametanja izmjena Izbornog zakona napravljeno je nekoliko grešaka u koracima koje su visokog predstavnika Christiana Schmidta uvukle u živo blato iz kojeg se
    teško može izvući neokrznut. Evo pravnih aragumenata koji dokazuju tezu da je međunarodna zajednica nepromišljeno ušla u ovu priču. Objavljeni su u današnjem Oslobođenju.

    Ako upitate međunarodne zvaničnike u Bosni i Hercegovini zbog čega OHR ne koristi bonske ovlasti kako bi riješio slučajeve Sejdić i Finci, Zornić, Pudarić, Pilav i Šlaku, reći će vam da visoki predstavnik ne može mijenjati Ustav BiH koji je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. To, međutim, obilato koriste Milorad Dodik i zvaničnici Republike Srpske koji tvrde da državno pravosuđe i Oružane snage BiH nisu sastavni dio dejtonskog Ustava. A upravo je Zakon o Sudu BiH nametnuo OHR. Obrazlažući svoje stavove, međunarodni zvaničnici će reći da OHR može intervenisati kada su u pitanju entitetski ustavi.

    Izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske i Federacije BiH vrši se na neustavan način, presudio je Ustavni sud BiH 26. marta 2015. godine odlučujući po apelaciji Željka Komšića. No, odredbe na osnovu kojih se vrši diskriminatorski izbor entitetskih rukovodstava nikada nisu izbrisane. I to je jedina presuda za koju Ustavni sud BiH nije naredio brisanje spornih članova Izbornog zakona BiH i entitetskih ustava.

    Ova presuda nikada nije provedena. Ustavni sud BiH je, kako se može vidjeti, osporio Ustav Federacije BiH i Ustav Republike Srpske. Ali bez obzira na to što OHR može intervenirati u slučaju entitetskih ustava, visoki predstavnik nije namjeravao svojom odlukom nametnuti rješenja koja bi riješila i presudu Komšić. Upravo je to jedan od argumenata koji idu u prilog brojnim što utemeljenim, što neutemeljenim optužbama da OHR-ov model ide u korist HDZ-a BiH.

    Visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava provesti presudu Ustavnog suda BiH donesenu po apelaciji Bože Ljubića. Mandati se više neće dijeliti po principu koji je 2002. godine nametnuo bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch. Ustav FBiH, naime, propisuje da svaki kanton daje po jednog delegata u Dom naroda FBiH iz reda svih konstitutivnih naroda pod uslovom da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu. Christian Schmidt namjerava djelimično poništiti odluku svog prethodnika uvođenjem cenzusa. Tako bi se uveo cenzus za izbor delegata u Dom naroda FBiH, prema kojem narod kojeg u jednom kantonu ima manje od tri posto u odnosu na ukupan broj tog naroda na nivu Federacije BiH ne bi dobio mjesto u Domu naroda iz tog kantona. Ovaj princip, dakako, ide u korist HDZ-a BiH koji će sada imati apsolutnu kontrolu u Federaciji BiH, bez ikakve opasnosti da sve druge partije zajedno dosegnu broj 8 u Klubu Hrvata koliko bi, nakon izmjena, bilo potrebno za izbor (pot)predsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. U nacrtu OHR-ove odluke piše da će se za izračun kvota za izbor delegata u Dom naroda FBiH uzimati posljednji popis.

    No, i tu OHR postaje nedosljedan. Posljednji popis, odnosno onaj iz 2013. godine će se koristiti prilikom raspodjele mandata u Domu naroda FBiH. Na osnovu toga hercegovački Hrvati postaju zastupljeniji u Domu naroda FBiH što, rekosmo, direktno ide u korist HDZ-a BiH i Hrvata iz tri kantona pod kontrolom HDZ-a i još dva sa posebnim režimom. Istovremeno, popis iz 1991. godine ostaje prilikom obračuna raspodjele ministarskih pozicija u Vladi Federacije BiH.

    ”Minimalna zastupljenost u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine u prijelaznom periodu do potpune provedbe Aneksa 7. (1) Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (premijer/predsjednik Vlade i šesnaest ministara) sastoji se od osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri ministra iz reda srpskog naroda. Jednog ministra iz reda ostalih može imenovati premijer/predsjednik Vlade iz kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda. Vlada ima i premijera/predsjednika Vlade koji ima dva zamjenika, iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju iz reda ministara. (2) Nakon potpune provedbe Aneksa 7. najmanje 15% članova Vlade mora biti iz jednog konstitutivnog naroda. Najmanje 35% članova Vlade mora biti iz dva konstitutivna naroda. Jedan član Vlade mora biti iz reda ostalih”, navedeno je u poglavlju 2, član 4 Ustava FBiH.

    Popis stanovništva

    Dakle, primjenjujući popis iz 1991. godine, u Vladi FBiH su trenutno tri mjesta rezervisana za Srbe, pet za Hrvate i osam za Bošnjake, s tim da se Bošnjacima može oduzeti jedno mjesto kako bi se dodijelilo ostalima.

    Ukoliko bi bio primijenjen popis iz 2013. godine, Bošnjaci bi dobili 10 ministarskih pozicija, Hrvati bi “pali” na četiri, dok bi Srbi imali samo dvije ministarske pozicije. Tako bi primjena popisa iz 2013. godine za pozicije u izvršnoj vlasti bila direktno usmjerena protiv Hrvata i Srba u Federaciji. Kao što primjena popisa iz 2013. godine prilikom raspodjele mandata u Domu naroda hercegovačke Hrvate stavlja u nadređeni položaj u odnosu na sve druge narode u Federaciji.

    O nedosljednostima OHR-ovog prijedloga mogao bih pisati unedogled. Ali pravo je jedno, a stvarnost drugo. Amerikanci su pragmatici. Evropljani birokrate. BiH, nažalost, nikad neće postati 51. članica SAD-a. A ako ćemo realno, teško da će sa ovakvim ustavom postati i članica EU. I kojim putem sada krenuti?

    1...262728...56Stranica 27 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj