Analize

Visoki predstavnik arhivom demantuje sadašnjost: Schmidt je bio “neoprezan”, ali OHR to ne može reći

Ured visokog predstavnika implicitno je priznao da je Christian Schmidt jučer tokom govora u Budimpešti relativizirao ili – makar – umanjio razmjere genocida u Srebrenici.

U šturoj objavi na društvenim mrežama OHR-a treba gledati šta je napisano, ali i šta nije napisano. A nigje ne stoji izjava da Schmidt jučer nije govorio o “genocide style situation”.

Niti može biti napisano, jer je visoki predstavnik to rekao.  Za Politicki.ba to su jučer potvrdile četiri osobe. Svi oni svojim su ušima čuli, nisu mogli vjerovati šta govori visoki predstavnik i reagirali su. Na društvenim režama rastući je niz onih koji su bili u sali i koji i danas pišu da su čuli da je Schmidt govorio o “genocide style situation”.

Sada se radi na tome da se osigura ili video snimak ili kompletan transkript govora održanih na panelu na kome je govorio i Schmidt. Ide presporo i prekomplicirano iz mnoštva razloga.

No, bilo ili ne bilo videa, bilo ili ne bilo transkripta, Schmidt je rekao to što su prisutni na panelu čuli. I šteta je ostala.

Način na koji se ona sada nastoji sanirati odraz je i stanja u OHR-u. Ko je bilo ko tamo taj koji će reći da je “šef pogriješio”, ako sam šef to neće priznati!?

S jedne strane, Schmidt je po vokaciji pravnik. I samim tim morao bi znati šta priča. Pogotovo kada su teme iz njegove struke u pitanju. S druge, i Schmidt je čovjek. Pogriješi.

Ali neće svaki čovjek priznati grešku.

Nura Begović, jedna od Majki Srebrenice, jučer je za Politicki.ba izjavila da ovo nije prvi put da Schmidt daje neoprezne, neodmjerene, neutemeljene izjave o genocidu u Srebrenici.

Prema njenim tvrdnjama, stvar je u jednom momentu otišla predaleko pa ga je pitala da nije bolestan.

OHR je danas na sve odgovorio istupom visokog predstavnika u Potočarima tokom 27. godišnjice genocida u Srebrenici.

Time su htjeli poručiti da je to jedini zvanični stav ove institucije o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine.

Sve ostalo su “zlurade interpretacije”. I baš ta kovanica kaže, a da ne piše, da jeste Schmidt rekao ono što su jučer čuli mnogi.

I znači da u OHR-u nisu sretni zbog toga, da ih ljuti što su neki “poletjeli da ‘slave’ šefov lapsus”, te da nisu sretni što ni sam šef neće da shvati/prizna, ne želi ili ne razumije da se nije dobro izrazio.

Ima još jedan detalj iz cijele situacije koji je indikativan.

Schmidt je vjerovatno prvi istaknuti zvaničnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji je rekao da se trebao desiti jedan takav zločin da bi se rat u Bosni i Hercegovini okončao.

Tek ta izjava otvara cijeli niz neugodnih pitanja koja su prisutna od jula 1995. godine. Neka od njih upiru prstom u ulogu međunarodne zajednice u ratovima koje je Srbija vodila protiv većine ostalih država bivše Jugoslavije. Ti se ratovi i sada vode. Ne čuju se pucnji i eksplozije (još), ali su mete i ciljevi isti.

I jedna od ratnih operacija jeste poništavanje istine o genocidu u Srebrenici.

Taj zločin otvorena je rana na bošnjačkoj duši i mi imamo pravo i ljudsku obavezu boriti se protiv negiranja genocida, bez obzira ko to činio i na koji način.

Međunarodna zajednica, pak, ima obavezu boriti se protiv negiranja genocida i zato što je on nepobitno utvrđen na najvišim institucijama međunarodne pravde.

Sve ostalo je opasno igranje. Ono možda danas nekome odgovara, jer se igra igra u nekom tamo dvorištu. No, sutra će “isto kolo” doći i njima u avliju.

Ukrajinski heroj i reisov govor: Država se brani i oružjem i riječima!

Stajao je mirno iznad rova u kojem su ga zarobili. Povukao je posljednji dim, okrenuo se u kameru naoružanog ruskog vojnika i rekao: “Slava Ukrajini”. Uslijedio je rafal i nakon dvadeset metaka ukrajinski heroj je pao. Dijeleći ovaj video, Ukrajinka sa bh. adresom Uliana Bakh je napisala – “Došlo je vrijeme obračuna. Heroju Slava. Osvetit ćemo se”.

I to je jedini rječnik (rječnik Uliane Bakh) koji se može i mora koristiti kada neko napadne vašu zemlju s ciljem da je razori i uništi. Sa ubicama se ne pregovara. Protiv njih se borite.

Onog koji nije spreman braniti svoju državu, svuda na svijetu nazivaju – dezerterom. I svaka država na svijetu se brani u institucijama sve dok neprijatelj ne zauzme institucije. A kada izgubite institucije, borbu opet morate nastaviti. Amerika troši stotine milijardi dolara na razvoj naoružanja, koje će upotrijebiti štiteći državu ili njene interese. Britanija, Njemačka, Ukrajina,  Finska …. Sve ove države upotrijebit će oružje da zaštite svoju državu. I to je potpuno legalno. I to je potpuno legitimno.

Kada su Trampove ekstremističke horde napale Kongres, američka policija je pucala. I ubijala. Jer institucije se brane po svaku cijenu.

Pa, šta je, onda, sporno u izjavi reisu-l-uleme Huseina efendije Kavazovića koji je kazao da se država mora braniti u institucijama, a ako se te institucije ne odbrane, onda se mora braniti i oružjem?

Hajmo, iskreno, sporno je samo to što je to kazao musliman. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka, traži se da šute kada Christian Schmidt na njihovu štetu, a “zbog nemira na jugu” ojačava segregaciju. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da, pazite sada, “asistiraju kolegama iz MUP-a Republike Srpske prilikom obezbjeđivanja neustavnog dana Republike Srpske. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da se “okrenu budućnosti”, iako im iza svakog budućeg ćoška viri prošlost.

Šta bi, recimo, po standardima Christiana Schmidta i Johanna Sattlera trebali raditi Bosanci i Hercegovci kada neko započne rušenje Bosne i Hercegovine? Trebali bi rušioca dočekivati koncertima za mir kao početkom devedesetih? Pjevajući im pjesmu Cece Ražnatović i Radeta Šerbedžije – “Neću protiv druga svog”. To što vi nećete protiv “druga” ne znači da “drug” neće protiv vas. Srebrenica, Foča, Višegrad, Prijedor, Biljeljina, Zvornik… Tamo gdje se Bošnjaci nisu branili oružjem, danas skoro da i nema Bosne.

Šta kaže, ono, kaže Christian Schmidt? Kaže da u BiH “nema ničega što bi situaciju u 2023. moglo povezati sa užasnim okolnostima 1992.”

Pa, evo, da li predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik danas, 2023. godine, govori da će se BiH raspasti i da će RS biti samostalna država?

Govori. A govorio je to i 1992. godine Radovan Karadžić.

Da li je 2023. godine u Republici Srpskoj počeo progon imama zbog njihovih govora na džumama?

Da. Kao što su proganjani 1992. godine.

Da li čelnici Republike Srpske 2023. godine danas negiraju Bosnu i Hercegovinu i referendum o nezavisnosti?

Da, kao što su negirali i 1992. godine.

Ciljevi su, dakle, isti. Okolnosti se mijenjaju. Nekad su manje, a nekad više užasne. Tako je jedna od tih užasnih okolnosti iz 1992. godine bio i embargo na uvoz oružja međunarodno priznatoj, a napadnutoj državi. A znate li koja je, ipak, najužasnija okolnost iz 1992.? Življenje u zabludi da vas neće napasti. A hoće. Čim mognu. Jer, učili su nas u Jugoslaviji, neprijatelj nikad ne spava.

I, zato – slava ukrajinskom vojniku koju je herojski poginuo braneći svoju državu prvo djelima, pa onda riječima. I slava još veća slava bh. vojnicima koji su  goloruki spasili i državu. I obraz.

Kosovska paralela: Zapad se kaje zbog stvaranja RS, a da li je želi ukinuti?

Ambasador Njemačke na Kosovu poručio je da zajednica srpskih općina neće biti “nikakva RS na Kosovu”. Kratko prije njega, nekadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Wolfgang Petritsch reče isto.

“Svi su, naravno, za to da postoji udruženje koje nema ni izvršnu, ni zakonodavnu vlast, koja nije vrsta RS-a. Mi to ne želimo. Imamo veoma loše iskustvo. Bio sam visoki predstavnik u BiH i znam kako je teško nositi se sa RS-om”, rekao je tokom intervjua za kosovski dnevnik Gazeta Express.

Petritsch, koji je od 1999. do 2002. bio visoki predstavnik u BiH dodao da je “međunarodna zajednica apsolutno protiv takvog modela”.

Prije njih, davno prije, ambasador Sjednjenih Američkih Država na Kosovu Jeffrey Hovenier istakao je da se zvanični Vašington “striktno protivi stvaranju bilo kakvog entiteta koji bi ličio na Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini”.

Ipak, pogotovo američki se zvaničnici zalažu za stvaranje zajednice srpskih općina.

Predvođeni Derekom Cholletom, specijalnim savjetnikom državnog sekretara SAD Antonyja Blinkena, oni horski poručuju da je “vrijeme za Zajednicu – SADA!”.

Kosovska se javnost oštro protivi stvaranju ZSO.

Ona nije u skladu s odredbama Ustava Kosova.

Ustav Kosova zabranjuje stvaranje nacionalno utemeljenih asocijacija. Odredba je donesena prvenstveno na insistiranje tadašnje postavke međunarodne zajednice kako bi se time preveniralo stvaranje “velike Albanije”.

A sada smo pred situacijom da se, zarad udovoljavanja predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, otvara mogućnost ne samo stvaranja “velike Albanije”, već i “velike Srbije”, pa i “velike Hrvatske”.

Sa svakom izjavom u kojoj se ZSO poredi sa entitetom Rs, Bosni i Hercegovini se gura ruka u ranu!

Zapad, dakle, (prešutno) priznaje da je stvaranje manjeg bh. entiteta bila greška.

I tu se staje!

Ako bi ih iko pitao – “dobro, hoćete li onda ukinuti RS”, teško da bi dobio iskren odgovor. Ako bi ga i bilo, on bi sigurno značio odbijenicu!

RS je produkt međunarodnog sporazuma. Mirovne konferencije na kojoj je učestvovala i Rusija. Samo u istom tom formatu ona se može ukinuti. Ili da se iskoristi dejtonski mehanizam pa da se “strane u BiH tako dogovore”. I ne zna se šta je od ove dvije nemogućija opcija.

Politika Zapada na Balkanu u najmanju ruku je čudna.

Na primjer, izjave američkih ambasadora u Beogradu i Prištini nekad su čak i – blago kazano – zbunjujuće.

Evropska unija nema svoju strategiju za balkansko bure baruta. Nju, bukvalno, za ruku vodi SAD.

Amerikanci iniciraju, Evropljani izvršavaju. Nekad se malo bune, nekad opiru. U konačnici – izvrše. Ovako ili onako.

Na terenu, u šest država regiona, vri kao u košnici. I svakodnevno vidimo da ne postoji jedinstvena strategija za region.

Umjesto toga gledamo svakodnevnu improvizaciju ili – hajmo graditi iluziju – nemušto provođenje taktike koja za krajnji cilj valjda ima da se najmnogoljudnija država zapadnog Balkana otme iz kandži Putina.

A to je mnogo manje vjerovatno nego čak i ukidanje Rs!

Postoji jednostavno rješenje – provedite svoje principe, one na kojima se temelje vaše države – na region!

(politicki.ba)

Schmidt gladnom ne vjeruje: Sve obmane visokog predstavnika

“Uskoro uraditi nešto u vezi s državnom imovinom, što će se odnositi na RS”, rekao je 9. oktobra prošle godine visoki predstavnik Christian Schmidt gostujući na u Centralnom dnevniku Face TV.

Mediji će, pozivajući se na tu izjavu, konstatirati da je Schmidt, faktički, najavio novu intervenciju koja će se odnositi na Republiku Srpsku.

Ali od te bombastične izjave pa sve do danas, Schmidt nije učinio ništa što se odnosilo na Republiku Srpsku, izuzememo li suspenziju Zakona o nepokretnoj imovini RS koji je usvojen nakon izjave visokog predstavnika. Dakle, ono što je najavio – visoki predstavnik nije ispunio.

Jasno ću reći da ja apsolutno nikad nikome u Sarajevu nisam rekao da ću ja mijenjati Izborni zakon“, izjavio je Christian Schmidt 17. avgusta 2022. godine prilikom posjete Goraždu.

Odlukom od 2. oktobra 2022. godine, Christian Schmidt je izmijenio odredbe Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.

“Federacija BiH nema Vlade već četiri godine, ja to namjeravam deblokirati i neće svi biti sretni s tim. Neće biti ni predsjednik Federacije BiH sretan zbog toga, ali ja, koliko god strpljiv čovjek bio, jednostavno ne mogu to više tolerisati”, izjavio Schmidt 17. avgusta u Goraždu.

Schmidt je 2. oktobra 2022. godine izmijenio odredbe Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH. Nijedna izmjena se nije odnosila na proces formiranja Vlade Federacije. Zato i danas, pet mjeseci nakon izbora, nije moguće formirati Vladu FBiH bez konsenzusa rukovodstva Federacije. Što znači – situacija je identična onoj od prije Schmidtovog nametanja.

“Tu sam odluku pisao uz pomoć pravnika koji imaju jako mnogo iskustva i zbog toga je ta odluka moja, nosim je na grbači. I dalje smatram da imamo pozitivne efekte te odluke. Više nemamo blokade HDZ-a“, kazao je Christian Schmidt u emisiji Pressing na N1 TV.

Blokade HDZ-a BiH nema, jer je Schmidt udovoljio zahtjevima HDZ-a BiH. Ali problem formiranja Vlade Federacije nije riješen.

Da ja nisam donio odluku mi možda sada ne bismo ni imali diskusiju o Vladi FBiH, nego bi i dalje imali Vladu u tehničkom mandatu. Napravio sam prvi korak”, izjavio je Schmidt 25. januara.

Činjenica – da Schmidt nije donio odluku, aktualna parlamentarna većina u Federaciji bi mogla imenovati Vladu FBiH bez novih intervencija na Ustav FBiH.

“Nema govora o tome da bih ukinuo ostale”, kazao je Christian Schmidt mjesec i po prije odluke kojom je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH.

I nakon nametanja izmjena Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH, klub ostalih nema pravo na izbor (pot)predsjednika Federacije BiH, što je suprotno odluci Ustavnog suda BiH donesenoj u presudi broj U14/12.

“Najveći problem trenutno formiranje vlasti u FBiH. Izazovno je formiranje vlasti na nivou FBiH, ali nedavno je usvojen budžet”, kazao je Christian Schmidt 30. januara ove godine, odnosno pet mjeseci nakon što je saopoćio da je riješio problem formiranja Vlade Federacije.

“Ustavni sud je odlučio da se odluke Evropskog suda moraju prvo provesti na nivou države, a onda na entitetima”, kazao je Christian Schmidt u Britanskom parlamentu.

Nijedna odluka Evropskog suda za ljudska prava BiH ne odnosi se na entitetske ustave. Osim toga, Schmidt je na nivou etniteta  Federacija BiH “proveo” presudu Ustavnog suda BiH donesenu po zahtjevu Bože Ljubića (HNS), ali nije proveo presudu donesenu po zahtjevu člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

“Ne možete očekivati da visoki predstavnik riješi sve probleme. Disfunkcionalnost u FBiH dovela je do toga da se nije formirala nova vlada, novo predsjedništvo entiteta. Fokusirao sam se na vraćanje funkcionalnosti i to se dogodilo. Uradio sam jednu stvar, smanjio sam mogućnost upotrebe vitalnog nacionalnog interesa”, kazao je Schmidt 30. januara.

Činjenice – disfunkcionalnost Federacije Schmidt nije riješio. Vladu Federacije BiH je nemoguće formirati bez njegovih novih interevencija. Katalog zaštite vitalnog nacionalnog interesa jeste smanjen, ali su ovlasti Doma naroda FBiH identične ovlastima koje je Dom imao prije Schmidtovog nametanja.

“HDZ je ostao dominantan među Hrvatima, SNSD među Srbima, a SDA je izgubila učešće u Predsjedništvu BiH. Ne vidim da sam favorizirao bilo koga jer je sve ostalo isto, u istim proporcijama kao ranije”, kazao je Schmidt krajem januarau govoreći u Britaniji.

Činjenica: HDZ je, poput SDA, izgubio učešće u Predsjedništvu BiH, ali ih Schmidt naziva – “dominantnim”, dok SDA – “gubitničkom strankom”. I nije sve ostalo u istom proporcijama, jer su kantoni u kojima dominira HDZ dobili kontrolni paket u Domu naroda FBiH.

Janusz Bugajski’s Washington View: Ukraine Test Europe’s Unity

One year after Russia’s full-scale invasion of Ukraine, European unity in supporting Ukraine’s victory and Russia’s defeat will be increasingly tested. In the coming months the war will reach a decisive phase with large-scale offensives by both protagonists. While Russian forces will try to seize the entire Donbas region, Ukraine’s military is planning to expel the invaders and set the stage for the recapture of Crimea. Major ground battles loom on the horizon.

Despite displays of support for Ukraine and the provision of military aid, Europe remains divided in its longer-term strategy toward Russia. Without determined US leadership, an unprepared EU and a weakened NATO would have already succumbed to Moscow’s pressure. Europe alone would have been unable to supply Ukraine with critical weaponry while pushing Kyiv toward a peace deal and the surrender of some of its territory.

During the first year of war, three contrasting approaches have emerged among European states – offensive, defensive, and submissive. All three positions impact on the military assistance given to Ukraine, the extent of economic sanctions imposed on Russia, the posture toward negotiations between Kyiv and Moscow, and perceptions about Europe’s future relations with Russia.

Countries that have directly experienced Russian imperialism and war crimes in their recent history have urged a more offensive policy from the outset of the war. Poland, Estonia, Latvia, Lithuania, Czechia, Slovakia, Finland, and Romania have supplied large stocks of military equipment to Ukraine, pushed for more effective weapons from their western allies, urged tough financial and economic sanctions on Moscow, and campaigned to exclude Russia from international institutions. They are often supported by the United Kingdom, most Scandinavian countries, and by several NATO members in the Western Balkans.

The position of these front-line states is based on hard realism about Kremlin ambitions and the conviction that only a complete defeat of Russia’s military and its expulsion from all Ukrainian territory can ensure durable security for the country. They also seek to uphold comprehensive sanctions on Moscow until reparations are paid for Ukraine’s destruction and a war crimes tribunal is established for Russia’s political and military leaders. They believe that any compromise with the Kremlin would violate the principles of state sovereignty and embolden other countries such as China to launch attacks on weaker neighbors.

In stark contrast, a second group of European states are largely defensive and seek to restore most of the pre-war arrangements with Russia. They are led by Germany, France, Italy, and several smaller western and southern European countries who have grudgingly supplied military equipment to Ukraine. They argue that a complete military victory over Putin’s Russia is impossible and that a negotiated settlement is the only solution even if it means that Ukraine has to surrender some of its territory or defer their return pending talks with Moscow. In this vein, French President Macron has warned that Russia should not be “humiliated” in the war, indicating that he favors Moscow retaining some of its conquests.

The defenders of a revived status quo with Russia, such as Berlin, Paris, and Rome, also seek to restore business and trade relations with Russia. Some officials believe that by easing sanctions Moscow will be encouraged to freeze the war and back a peace agreement. However, any offers of security guarantees for Ukraine by German and French leaders if Kyiv starts peace talks with Russia lack credibility, as both states are powerless without the US and NATO.

A third group of European states can be defined as submissive and often act as advocates for the Kremlin’s position. They are led by Serbia and Hungary, but sometimes include Austria and Bulgaria. For Serbia, Russia is viewed as its main advocate in opposing the independence of Kosova and supporting the expansion of Serbian dominance in the Western Balkans. In his messaging to the West, President Aleksandar Vučić claims that Belgrade is trying to free itself from Russia’s influence, while in reality he depends on Moscow to promote his politically expansionist agenda.

For Budapest, Moscow is perceived as an ally in its struggle with Brussels over Hungary’s democratic reversals. Prime Minister Victor Orban persistently reduces EU sanctions packages by excluding Russian oligarchs linked with Hungary and Russia’s nuclear industry with which the government has pledged to build new nuclear reactors despite EU opposition.

Austria and Bulgaria have key politicians tied to Moscow whether through financial or political networks. In particular, Bulgarian President Rumen Radev refuses to accept that Russia is the aggressor in Ukraine and has opposed military assistance to Kyiv. Frequent Bulgarian elections and the replacement of weak governments has favored Radev and other Russophile politicians. The remainder of the European states are either neutral, defer to their larger neighbors, or remain flexible in their responses to the war in Ukraine.

As during the 20th century, Washington has taken the key role in confronting an imperial power that challenges the independence of European states. It has forged sufficient consensus to ensure Ukraine’s defense and protect Europe’s security. Without America’s political leadership, military provisions, and economic capabilities, the fractures in Europe’s responses to Russia’s aggression would deepen. In particular, if there is no clear resolution in the war by the summer, Berlin and Paris will amplify their calls for peace deals and Ukrainian concessions. And without US support for Ukraine’s full territorial restoration as the primary condition for any peace deal, NATO’s front-line states would find themselves increasingly isolated and exposed to Kremlin pressures.

Russia’s attack on Ukraine has underscored three constant certainties: that the US remains the anchor of trans-Atlantic security, that NATO unity is essential in defending the continent, and that the concept of Europe’s “strategic autonomy” is a Franco-German delusion that emboldens Russia to expand its empire. As the war enters a decisive phase, 2023 will be the most important test for European unity since the end of the Cold War.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture.

Zablude Zapada i sarajevske Trojke: Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom!

Bivši britanski ambasador u Americi i pri NATO-u David Manning i šef kabineta Tonyja Blaira Jonathan Powell objavili su, povodom godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, članak koji može biti vrlo koristan za razumijevanje stanja u našoj zemlji, naročito kada je riječ o djelovanju famozne „međunarodne zajednice“.

U članku pod naslovom „Novi dugi telegram“, dvojica autora podsjećaju na skoro pa mističnu koincidenciju: 22. februara 1946. George Kennan, tada diplomata u američkoj ambasadi u Moskvi, poslao je u Washington čuveni „Dugi telegram“. Upozoravajući svoju vladu da je vrijeme saradnje sa Kremljom nepovratno prošlo, Kennan iznosi niz zapažanja koja će postati osnova američke politike prema Sovjetskom savezu sve do pada Berlinskog zida.

Između ostalog, Kennan objašnjava svojoj vladi da je u Kremlju na snazi jedan „neurotičan pogled na svijet“ čija je osnovna „neiskorjenjivi osjećaj nesigurnosti“. Ruski autokrati, veli on, znaju da je njihov način vladanja zastario, krhak i vještački, te je neodrživ ako se usporedi ili bude u kontaktu sa zapadnim političkim sistemima.

Sovjeti su, veli Kennan, svjesni da su slabiji u odnosu na Zapad, kao i da će „njihov uspjeh ovisiti o stepenu jedinstva, odlučnosti i robusnosti zapadnog svijeta“. Zato je, nastavlja američki diplomata, Staljin snažno uvjeren da „sovjetski kao i napori ruskih prijatelja u inozemstvu trebaju imati za cilj produbljivanje i eksploatisanje razlika [unutar Zapada]“.

Koristeći tada utjecajne komunističke partije širom Evrope, Staljin je neprestano sijao polarizaciju u zapadnoevropskim državama i između njih. Što je jedinstvo Zapada bilo slabije, zahvaljujući malignom ruskom utjecaju ili drugim faktorima, Staljin je bio uvjereniji u marksističku ideju o „propasti dekadentnog buržoaskog svijeta“.

Jednako kao Staljin nekada, Putin je proteklih godina  snažno poticao podjele u euroatlantskoj zajednici, uvjeravajući sebe i druge da se „dekadentni Zapad uistinu raspada“. Djelatnost ruskih vlasti nije bila jedini uzrok dezintegracijskih procesa, ali su oni možda najviše odgovarali njima.

Brexit i euroskepticizam; kriza proširenja EU i NATO-a; populistički pokreti koji su polarizirali zapadna društva; Macronova odnosno tradicionalna francuska skepsa prema svrsishodnosti NATO-a; francusko-njemačke ambicije za „strateškom autonomijom Evrope“ i ideja da će se ovisnost Evrope u odnosu na SAD smanjiti, ako se unaprijedi ekonomska saradnja sa Rusijom i time relaksiraju ukupni odnosi, itd.

Osim dezintegracijskih procesa, ugled Zapada je narušen i nespremnošću da se silom odgovori na rusku agresiju na Gruziju 2008. godine, kao i na aneksiju Krima 2014. Posljednji veliki događaj, koji je Putina uvjerio da se Zapad raspada i da neće imati volje da se suprotstavi Rusiji, bio je debakl Sjedinjenih Država u Afganistanu i ponižavajuće povlačenje 2021. godine.

Manning i Powell ističu da je Putin, posmatrajući i potičući navedene procese, zaključio da se Zapad raspada i da neće uraditi ništa da zaštiti Ukrajinu. Iako je bila pogrešna, predstava o slabom i raspadajućem Zapadu doprinijela je Putinovoj odluci da napadne Ukrajinu.

„Ukrajina je podsjetnik koliko je važno očuvati jedinstvo Zapada i glasno ga promovisati potencijalnim suparnicima. […] Od suštinskog je značaja dokazati da je [Putin] bio u krivu, ne samo zbog Ukrajinaca, već i zbog nas samih. Što više jede, Putin ima sve veći apetit: prvo je uzeo dijelove Gruzije, zatim Krim, zatim Donbas. Ako okupira Ukrajinu, ko je sljedeći: Moldavici, Balti, Finci, Poljaci?“, pišu Manning i Powell.

Zapad mora, dodaju oni, demonstrirati svoju koheziju, jer će time demonstrirati svoju snagu, potkopati predstavu koju o njemu širi Putin i obeshrabriti Ruse da kreću u nove napade. „Moramo suzbijati Putinove napore da širi regionalnu nestabilnost, bilo da se radi o Siriji, Balkanu ili Sahelu“, zaključuju autori.

Čini se da u ovom kontekstu, koji su ocrtali britanski diplomati, treba razumjeti čitav niz diplomatskih inicijativa s ciljem rješavanja nesporazuma na različitim krajevima Evrope. Zahvaljujući snažnom američkom pritisku, Velika Britanija i EU su konačno blizu sporazuma o statusu Sjeverne Irske, nakon Brexita, a Srbija i Kosovo su također nadomak sporazuma o normalizaciji odnosa.

Također, Washington snažno radi na odobravanju ulaska Finske i Švedske, čime bi se dodatno učvrstila predstava o koheziji Zapada. Američki predsjednik je, na nekoliko pres konferencija, istaknuo da je „Putin htio finlandizaciju NATO-a, a da je dobio NATO-izaciju Finske, skupa sa Švedskom“.

Ako uspije zaključiti rješavanje navedenih sporova (UK-EU, Srbija-Kosovo, Turska-Švedska), Zapad će demonstrirati vlastitu koheziju i uništitit predstavu o „raspadu Zapada“ koja je ohrabrivala Kremlj da postane sve agresivniji.

Čini se da je dio ove „kohezijske diplomatske inicijative“ Zapada i trenutno djelovanje famozne međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovinu, na čelu sa Američkom ambasadom.

Jedno od strateških mjesta, na kojem je Kremlj provodio svoju politiku dokazivanja „raspada Zapada“ bila je i Bosna i Hercegovina.

Od 2007. godine, Milorad Dodik se počeo otvoreno približavati Moskvi, koja ga sve više ohrabrivala da zaustavi NATO put Bosne i Hercegovine, a zatim da dovodi u pitanje autoritet Zapada i njegovo „naslijeđe“. Dodik podriva OHR, Ustavni sud i reforme koje su vodili zapadni i probosanski akteri, u periodu od 1997. do 2006. s ciljem jačanja državnog nivoa vlasti, nauštrb entiteta.

Osim što je Kremlju an sich odgovaralo da jedan lokalni lider podriva autoritet i kredibilitet Zapada, stanje skoro stalne krize i nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, nakon 2006, bilo je Putinovim diplomata odličan argument u korist teze o „raspadu Zapada“: ako nesposobni Zapada ne može riješiti probleme u  BiH kao svom protektoratu, kako da ih rješava drugdje (gdje nema svoje trupe ili Ured visokog predstavnika)? Istovremeno, Moskva je, što sama što zajedno sa Banjalukom, tvrdila da je Zapad svojim intervencionizmom i jačanjem državnih struktura, „u korist Bošnjaka“, zapravo proizveo probleme.

Rusija je, vršeći pritisak na OHR, nastojala obeshrabrivati Zapad da nastavi s intervencionizmom i jačanjem države, a kada je, u značajnoj mjeri uspjela, onda je volšebno za novonastalo stanje okrivila Zapad, odnosno njegovo ranije „antisrpsko djelovanje“.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Evropska unija nosi historijsku odgovornost, jer je dala presudnu podršku Rusiji u osporavanju uloge OHR-a, odnosno u zaustavljanju procesa jačanja države i slabljenja entiteta. OHR je 2007. godine, Lajčakove amandmane, kojima se sprečavala mogućnost blokada u Vijeću ministara u Parlamentu. Ne zato što je Rusija tražila od njega, već zato što je Brisel podržao Rusiju u tom zahtjevu.

U isto vrijeme, kada se to dešava, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik  Frank Walter-Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“

Brisel, odnosno Berlin, kao da je tada napravio dogovor sa Moskvom, po kojem je Bosna i Hercegovina zajednička interesna sfera, sa omjerom 50-50%. Udaljavanje EU od Sjedinjenih Država, u Vijeću za implementaciju mira, i približavanje Rusiji bila je zastrašujuća demonstracija „raspada Zapada“ (u džepnom izdanju).

Narativ Berlina i Moskve o „jačanju domaćih aktera“ i „konsenzusa“ nije donio stabilnost, ali jeste zaustavio reformske procese. Bosna i Hercegovina je 2006. bila ispred Hrvatske, na evropskom putu, a danas je naša evropska perspektiva skoro pa mrtva. Interesi velikosrpskog projekta su se savršeno podudarali sa interesima Moskve: Putin je ohrabrivao Dodika da pravi krize, kako bi potkopao kredibilitet Zapada, a Dodik je pravio krize, kako bi u maniru samoispunjavajućeg proročanstva dokazivao da je BiH „nefunkcionalna“ i „neodrživa“.

Navedeno stanje se promijenilo, nakon ruske invaziije i isključivanja Rusije iz PIC-a. Očekivalo se da Zapad, podržavajući opoziciju u RS-u, skinuti Dodika. To se nije desilo. Ostalo je nejasno da li razlog tome nesposobnost opozicije, ili neodlučnost Zapada (ili oboje).

U svakom slučaju, nakon izbora, Amerikanci su odlučili primijeniti drugu strategiju: odlučili su da oslabe Dodika, tako što će skinuti njegove suparnike. Čini se da je njihova logika bila – „za tango je potrebno dvoje“. Ako se Dodiku ne bude imao ko suprotstavljati, stanje će se smiriti, makar privremeno. Čini se da je to američka logika, u ovom slučaju.

Dodik je, nakon 15 godina vlasti, dobio podršku na izborima, zahvaljujući narativu po kojem je „političko Sarajevo“ prijetnja po opstanak Republike Srpske, a ona navodno opstaje zahvaljujući agilnosti SNSD-a.

Kada je prije nekoliko dana, Dodik nazvao Trojku „invalidnom strukturom“, objasnio je na neki način zašto su je Amerikanci uopće podržali: upravo zato što i oni vjeruju da je „invalidna“. Ona ne samo neće da se suprotstavlja Dodiku, već i ne može. Nema snage. Njeno učešće u vlasti ovisi o samom Dodiku, što je zorno pokazao izbor Kemala Ademovića u Kolegij Doma naroda BiH (uz presudnu podršku SNSD-a).

Po navedenoj logici, ako je Trojka uistinu „invalidna struktura“ (a jeste), onda ona nije prijetnja po opstanak Republike Srpske. To znači da onda Dodik ostaje „bez posla“. Jer zašto bi je neko štitio, ako joj niko ne prijeti? Dodikova pobjeda je ujedno i njegov poraz.

Predsjedniku Republike Srpske, naravno, ne odgovara navedeno stanje. Možda ga je upravo zato i konstatovao. Možda ponižava Trojku, kako bi je naveo da „oštro reaguje“. Trojka je progutala i ovu uvredu, što nije dobro za Dodika, ali nije ni za nju, jer je u znatnoj mjeri već izgubila povjerenje javnosti. A ako nastavi trpiti ponižavanje njen ugled će biti sve gori. U ovakvoj situaciji, na snazi će dobivati politika otpora i patriotskog ponosa, koju ilustrira Izetbegovićevo „bitno pojašnjenje“ u Beogradu, ili Komšićev prvomartovski govor u Vijećnici.

Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom. Dakle, nije. Narativ Elmedina Konakovića jednako je neuvjerljiv kao i propala politika evropskih Putin-Verstehera, šampiona kompromisa a la Merkel. Bio na čelu nuklearne sile ili zajednice srpskih općina u BiH, autokrata preživljava zahvaljujući strahu svog glasačkog tijela od vanjskog neprijatelja. To je ključni integrativni faktor autokratske zajednice. Ako nema vanjskog neprijatelja, neminovno se otvaraju druga pitanja, npr. bogatstvo Dodika i njegove porodice.

Možda je za tango potrebno dvoje, ali je za krizu dovoljno jedno: Dodik. Njemu je kriza neophodna, kao zrak ili hrana. Iako je Trojka, na čelu sa Elmedinom Konakovićem, učinila sve da ga odobrovolji, Dodik je nastavio po svome. Štaviše, u nekim dimenzijama postaje još i gori. Npr. po prvi put je zaprijetio da će NSRS donijeti odluku o napuštanju evropskog puta, kao što je to već učinila u vezi s NATO-om.

Zapad ima apsolutni interes da stvori koheziju ili makar privid kohezije u BiH. Jer, nastavak krize u BiH, ujedno je i znak slabosti Zapada, te narušava njegov ugled. Prije ili kasnije, Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala. Amerikanci to vjerovatno već i shvataju, pa možda insistiraju na „invalidnoj strukturi“ u Sarajevu, kako bi oslabili Dodikov narativ i pripremili teren za njegovo eventualno uklanjanje.

Poticanje samo „unutarbošnjačkog sukoba“ ne može biti osnova za stabilnost. Lideri Trojke ne mogu uvjeriti nikoga da je za napredak dovoljno da „bošnjački dioničari“ promijene svoje ponašanje, jer to, nažalost, nije istina.

Ne treba zaboraviti da zlatno doba reformi nije bilo za vrijeme Alijanse, već nakon nje, kada je, uz zajedničko djelovanje Amerikanaca, OHR-a, SDA, SBiH i često uz podršku tada opozicionog SDP-a, trasiran euroatlantski put i uspostavljene dodatne državne institucije. Bilo je to vrijeme, kada je Brisel pratio politiku Washingtona, a ne Moskvu. Ako rat u Ukrajini iscrpi Rusiju i dugoročno joj eliminiše utjecaj u Evropskoj uniji, onda postoji šansa da BiH nastavi svoje euroatlantske integacije, uz jedinstvo svih probosanskih aktera, a to su Washington i najveći dio „političkog Sarajeva“.

Različita tumačenja visokog predstavnika: U aprilu prošle godine Schmidt je tvrdio da je Zakon o nepokretnoj imovini RS zbog ranijih odluka OHR-a “ništavan”, a sada taj isti Zakon – suspendira!

Znate li koja je snaga nove odluke Christiana Schmidta kojom je suspendirao primjenu Zakona o nepokretnoj imovini Republike Srpske? Identična je snazi Odluke kojom je 2005. godine tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown nametnuo Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine. Jer da se primjenjuje OHR-ova odluka iz 2005. godine, dopunjena u aprilu 2022. godine, bilo bi potpuno svejedno da li je Christian Schmidt suspendirao primjenu Zakona o imovini Republike Srpske. Odnosno, Zakona o nepokretnoj imovini RS ne bi ni bilo.

Štaviše, sličan zaključak je u aprilu prošle godine iznesen i na službenoj stranici OHR-a.

“Visoki predstavnik Christian Schmidt želi naglasiti sljedeće: Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti RS je neustavan, protivan odlukama Ustavnog suda, te je stoga i antidejtonski. Također je u suprotnosti i sa privremenom zabranom raspolaganja državnom imovinom.Bilo kakve transakcije u okvirima ovog zakona su samim tim ništavne“, naveo je Christian Schmidt 7. aprila 2022. godine.

Schmidt je, dakle, 7. aprila 2022. godine tvrdio da knjiženje državne imovine, bez obzira na usvajanje Zakona o nepokretnoj imovini RS, nije moguće, jer je na snazi državni Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Nakon medijskog pritiska, Schmidt se, ipak, predomislio, pa je pet dana kasnije “poništio” ono što je, po njemu, već bilo ništavno.

“Danas sam, kao visoki predstavnik, donio nalog o obustavi primjene Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti Republike Srpske.Obustavio sam primjenu Zakona do ocjene Ustavnoga suda, kako bi se izbjegle negativne pravne reperkusije za građane i potencijalne investitore. Danas proširujem i zabranu raspolaganja državnom imovinom kako bih je uskladio s tumačenjem Ustavnoga suda datim u relevantnim odlukama. Ovom odlukom jasno se daje do znanja da samo država BiH može raspolagati državnom imovinom odnosno uređivati vlasništvo nad državnom imovinom, što se primjenjuje na sve razine vlasti u Bosni i Hercegovini”, saopćio je Christian Schmidt 12. aprila 2022. godine, objavljujući Nalog za suspenziju zakona kojeg je samo pet dana ranije proglasio – ništavnim.

Valjanost ovog Nalog Schmidt je produžio i ove sedmice, suspendirajući do odluke Ustavnog suda BiH Zakon o nepokretnoj imovini Republike Srpske koji na snagu stupa 28. februara.

Šta da Schmidt nije suspendirao ovaj Zakon?

Odgovor je jednostavan – vlasti Republike Srpske, ali i one u Federaciji BiH bi uknjižavanjem državne imovine prekršile Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine.

“Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom. U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1.nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i

2.nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja  se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva”, navedeno je u Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.

Dakle, Republika Srpska, ili bilo koji drugi nivo vlasti u BiH ne bi, po ovom Zakonu, mogao preknjižavati državnu imovinu. No, ovaj Zakon je nekoliko puta prekršen. OHR nije reagirao na kršenje svog zakona. Da li suštinski išta mijenja nakon Schmidtove odluke? Ne.

 

Kolumna Vildane Selimbegović: Bakire, pazi, snima se!

Sutra, na sjednici Zastupničkog doma, Federacija će dobiti predsjednika i potpredsjednike. Refik Lendo, SDA-ov mehanizam za blokade, održao je obećanje i potrošio vrijeme, svjestan da tek nakon raspodjele pozicija na federalnom vrhu počinju teći rokovi za izbor Vlade. SDA će – osim generala, obećao je i generalisimus – istrajati u blokadi.

“Naser heroj” i “kuhana žaba”

Džaba je, dakle, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podsjećao da izabrani dužnosnici predstavljaju Federaciju, na snazi ostaje rješenje Bakira Izetbegovića o Lendi koji 101 posto izdati ne zna, jer on – pazi sad! – u vrhu Federacije predstavlja SDA, a SDA je patriotsko jezgro Bošnjaka tradicionalista posvećenih vlastitom identitetu i svojoj vjeri. Da ne bi bilo zabuna, lider SDA to nam je nadugo i naširoko objasnio u dva intervjua prošle sedmice, jednom na BIR-u, namijenjenom vjerski nastrojenoj publici, i drugom na N1, za širu upotrebu.

Iz oba je kristalno jasno da Bošnjaci izvan kontrole SDA i dokaza u vidu članske partijske karte ne samo da nisu patriote ni vjernici, oni su vazali Milorada Dodika i Dragana Čovića, lidera SNSD-a i HDZ-a, jer jedini koalicioni sporazum o vlasti koji priznaje SDA jeste onaj SNSD-HDZ-SDA. Upravo zato svi koji su glasali za “odmetnike od SDA” i zaslužuju prijetnje kakve su u izbornoj kampanji čuli od Amora Mašovića i u reinterpretaciji Sebije Izetbegović – da će završiti u masovnim grobnicama. Izetbegović nije htio ili nije smio ograditi se od ovakvih uvreda.

No, da ni sam nije daleko od sličnih stavova, pokazao je na primjeru Kemala Ademovića. Neću zaista komentirati koji je stepen bahatosti, arogancije i neukusa neophodan da se naš heroj, kako ga u uvodu svoga napada titulira (i) lider SDA, upoređuje s kuhanom žabom, to zapravo sve govori o Izetbegovićevom stavu spram heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata vođenog u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine. Ključna optužba protiv jednog od rijetkih nositelja najviših priznanja Armije i MUP-a RBiH je – vjerovali ili ne – što su za njega glasali Srbi i Hrvati. Tako govori zagovornik građanske države, lider cijelog probosanskog bloka, onaj isti Izetbegović koji nije želio u Dom naroda Parlamenta BiH jer su tamo visoke plaće. Zadovoljan je penzijom, vilom na Poljinama i životom skromno bošnjačkim, kako je i stekao sve što ima. No, zato svima ostalima tumači da njegova SDA ima tapiju na dio parcele BiH na kome će odlučiti o nositeljima građevinske dozvole. Ovu prijetnju valja uistinu ozbiljno shvatiti, jer SDA tri decenije ovdje odlučuje o građevinskim dozvolama i hvala Bakiru što nam je to konačno i priznao.

Da su njegov problem vlastite vizure, jasno je kao dan, jer od njih pobjeći ne može: Demokratsku frontu hvali dok ne prizna da priželjkuje vlast SDA, SDP i HDZ sa “pratećim satelitima”. Željko Komšić je pobijedio na izborima zato što su se Bošnjaci, tradicionalisti i vjernici, bojali Čovića – koji se nije ni kandidirao – u Predsjedništvu BiH, ali nam je otkrio i kako: “Ljudi su govorili – ja ću glasati za Bakira, a hanumi sam rekao da glasa za Željka”. Bošnjaci, dakle, imaju hanume, kojima treba narediti i kako će glasati, samo Bakir ima suprugu koja će nastaviti političku karijeru. One koje nisu ni hanume ni supruga, prolaze kao Mirjana Marinković-Lepić za koju je lider SDA javno pitao ko je ona da saziva vrh Federacije? Pa red je da mu se kaže: predsjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, prva u njegovoj historiji, biće i zato što se SDA nije pitala. Gospođa Marinković-Lepić je pravnica, koja je magistrirala i doktorirala na FPN-u u Sarajevu i o tome postoje svi relevantni dokumenti, a u politici je, kao članica Naše stranke, već bila jedan mandat u državnom Parlamentu i aktivno se zalagala za jednakost svih u BiH, naročito žena koje ne ispunjavaju Izetbegovićeve kriterije da se kvalificiraju za politički angažman.

Još su dvije teme beskrajno važne lideru SDA, jedna je odnos naše zemlje spram Zapada i(li) Istoka, druga je odnos prema vjeri. I dok na BIR-u koketira s Istokom, na N1 je posvećen Zapadu i euroatlantskom putu BiH. Nije ga niko pitao, valjda zato što nema šta suvislo ni reći o toj temi – koliko je i šta SDA učinila na ispunjavanju već famoznih 14 prioriteta na putu zemlje ka kandidatskom statusu za Evropsku uniju. Šta o tome i može reći lider stranke koja ne priznaje demokratsko pravo formiranja koalicije za vlast? I još prijeti tehničkim mandatom Vlade Fadila Novalića dokle god on to hoće? Dat će, veli, Fadilu vitamina da izdrži, ionako je planinar! To je SDA-ov doprinos euroatlantskom putu BiH: dalje blokade i nastavak cyber divljanja u kreiranju haosa.

Nagradno pitanje

S obzirom na to da o zemlji govori fokusirajući se samo na parcelu koju smatra bošnjačkom i svojom, Izetbegović ne štedi riječi kritike spram Zapada koji ipak Bošnjacima treba. No, problem Zapada su – ne krije to – visoki predstavnik Schmidt i SAD, jer on zna da u PIC-u vlada drugačije raspoloženje s obzirom na to da je tamo i Turska. Schmidtu je zaprijetio i povlačenjem, zaboravljajući silne zahtjeve ponajprije bošnjačkih i probosanskih političara da OHR o(p)stane. Kad je o SAD-u riječ, sigurna sam da nisam jedina koju je put Joea Bidena u Ukrajinu vratio u ratne sarajevske godine, kada je kao senator osvanuo u glavnom gradu naše zemlje. Dajući punu podršku našem otporu tada, kao što ju je pružio sada Ukrajini, Biden je i 2009. godine, kao potpredsjednik SAD-a, dolazio u Sarajevo i u svom govoru, uz punu podršku suverenitetu BiH, pomenuo samo jednog političara, Sulejmana Tihića: tadašnjeg lidera SDA današnji američki predsjednik pohvalio je za hrabrost da otvoreno istupi pred Narodnom skupštinom RS-a i ponudi ruku suradnje u ime Bošnjaka. Nagradno pitanje za aktuelnog lidera SDA glasi: ko je promijenio politiku, Biden ili SDA?

Bakirova SDA danas neprijatelje traži i među Bošnjacima, a posebno cilja one Srbe i Hrvate koji su nesumnjivi zagovornici zajedničkog života. Poput Igora Stojanovića, Lendinog kolege u vrhu FBiH, kadra SDP-a i dokazanog Bosanca, krivog što ne pristaje na Izetbegovićevo mjerenje snage Bosne punim džamijama. Istovremeno se lider SDA hvali kako je on bio nalogodavac reisu-l-ulemi u zatvaranju paradžemata u BiH! No, to je valjda već u domenu odnosa muslimana Bakira sa svojim IZBiH i stranačkog lidera sa zemljom u kojoj pretenduje da bude neprikosnoveni vladar. O toj bi se politici i SDA morala izjasniti. Od mene tek podsjećanje na istup njegova oca Alije u Džedi 1994. godine: islam jeste najveći, ali muslimani nisu. Upravo zbog ovakvih manira.

Analiza Seada Numanovića: Šta ako Schmidt podnese ostavku?

Visoki predstavnik Christian Schmidt pod baražnom je paljbom već duže vrijeme. To što ga se “udara” u Bosni i Hercegovini nekako (mada sve teže) podnosi.

Ali, prošlosedmično ismijavanje, ali i optuživanje u programu ZDF-a satiričnog karaktera palo mu je mnogo teže nego li se može pretpostaviti.

Nakon što je Jan Bohermann, vrlo popularni voditelj ZDF-ovog Magazina Royale posvetio skoro 30 minuta ismijavajući visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, uslijedila je lavina reakcija.

Angažirani su i “stari prijatelji”, a neki su se i sami uključili.

Pokrenuta je kampanja diskreditacije i Bohermanna i njegove ekipe, nisko (da ne budemo grubi koristeći neke druge riječi, mada bi imali osnova) je prebirana i “krvna slika” nekih koji su navodno učestvovali u pripremi šoua…

“Operacija” kojoj smo svjedočili nekih barem pet dana, nije dala željeni efekat. Naprotiv! Kredibilitet Schmidta u Njemačkoj teško je poljuljan.

I to je bila kap u već poprilično punoj čaši.

Politicki.ba je iz dva nezavisna izvora dobio informacije da se u međunarodnoj zajednici pribojavaju da bi on mogao podnijeti ostavku. ZDF-ova satirična emisija tek je vrh “brijega gorčine” koji postoji.

Ona se već duže vrijeme taložila.

Incident od augusta ove godine kada je Schmidt “eksplodirao” u Goraždu, nakon novinarskog pitanja, pokazao je da visoki predstavnik ima “tanak fitilj”.

Potom je došlo saslušanje u Evropskom parlamentu koje je neslavno završilo.

Prije, a pogotovo poslije, Schmidt je primao stalne udarce u BiH.

Najviše su ga iritirala (i iritiraju!) prozivanja iz nekih od stranaka koje čine većinu na državnom nivou.

Oni ga optužuju da je izmjenama Izbornog zakona 2. oktobra prošle godine, odmah nakon zatvaranja birališta, kada je posegnuo za Bonskim ovlastima, “zakomplicirao situaciju”. Sada od njega traže da “raspetlja šta je zapetljao”.

No, i on, a pogotovo neki od onih koji ga prozivaju, znaju da su izmjene Izbornog zakona 2. oktobra 2022. godine, kao i Ustava entiteta F BiH rađene u više ili manje tijesnoj koordinaciji tih stranaka (Trojke) i visokog predstavnika.

Uostalom, Schmidt se nije libio da u jednom momentu javno pohvali i zahvali se strankama koje su mu dostavile prijedloge i pomagale i pomogle da se definira “rješenje” kojim je danas entitet F BiH pred novom političkom blokadom.

Istina, iz tog tabora su se potrudili i da kažu “svima koji trebaju znati” da je “glazuru na promjene od 2. oktobra, definirao HDZ BiH i Dragan Čović (zajedno sa Shmidtom)”. Tvrdili su, na primjer, da nisu znali za povećanje broja delegata Doma naroda entiteta F BiH i da su brojke iskoordinirali Čović i Schmidt.

U to je teško povjerovati.

Tek, prema tvrdnjama sagovornika http://Politicki.ba, situacija sa i u vezi s visokim predstavnikom je rastuće nejasna. I isto tako rastuće neizvjesna.

Samim tim raste strah i od moguće ishitrene, kako ističu, reakcije visokog predstavnika.

Jedna od tih reakcija je i – ostavka! Nemoguće je procijeniti koliko je strah realan. No, nakon iskustva iz Goražda, ništa nije nemoguće.

Schmidt je u BiH – a to si isticali i tokom satirične emisije ZDF-a – došao s uvjerenjem da je spasilac!

Njegova mesijanska uloga trebala je ne samo stabilizirati BiH, već mu i osigurat da sa uspješnim rezultatom na kraju mandata stupi na veliku scenu politike Njemačke.

ZDF-ova satira taj je plan značajno devastirala.

S poljuljanim kredibilitetom u Njemačkoj, te prevrtljivim “saveznicima” u BiH, među političarima koji računaju na njega na putu prema vlasti, ali mu kritizerskim izjavama zabijaju klipove, Schmidt vidi s kim ima posla.

Zašto bi se trošio na nezahvalnicima?

No, svjestan je i da bi neki ishitreni potez prema izlasku iz OHR-a bio višestruko opasan.

Kako bi se izabrao novi visoki prestavnik? Sa ovakvom Rusijom u Vijeću sigurnosti – to bi bio kompliciran eksperiment s neizvjesnim ishodom.

Gašenje OHR-a moglo bi otvoriti put Miloradu Dodiku za proglašenje otcjepljenja.I Rusija bi ga u tome podržala.

To što Dodik sve opasnije ljulja brod nove vlasti, samo dodatno podiže nervozu unutar međunarodne zajednice.

Naravno, on to radi i iz svojih interesa.

Ali, kombinacija u kojoj Schmidt odlazi, a Dodik razvaljuje tek uspostavljenu vlast u BiH dovela bi do dramatične komplikacije situacije.

Stranci, doduše, mogu – ako hoće – reagirati na takve aktivnosti i bez Schmidta. No, OHR je i napravljen kako bi se čuvao Dejtonom uspostavljeni poredak i reagiralo na njegove pokušaje rušenja.

I samo Schmidt u svojim rukama, kao visoki predstavnik, ima Bonske ovlasti.

Kredibilitet OHR-a već dugo je upitan. Za to su podjednako krivi stranci i domaći.

Stranci nisu krili da “ne gotive” Valentina Inzka. Prečesto su ga puštali da se sam bori ili trpi naročito Dodikove uvrede. Time su rušili i vlastiti kredibilitet. To je bio dovoljan signal i drugima da ga napadaju jače.

Sada su zapadne ambasade i misije u određenoj (rastućoj) panici. (Demonstrativna) ostavka i odlazak njemačkog političara bio bi više nego neugodan razvoj situacije…

Većina ratova završi loše: Hoće li Zapad izdati Ukrajinu?

Svi moderni ratovi su hibridni. Da bi vojska uspjela na bojnom polju, mora imati podršku civilnog stanovništva i resurse koje ta podrška može prikupiti.

Na osnovu toga, Zapad bi trebao pobijediti u Ukrajini.

Ukrajinci su kao nikada do sada ujedinjeni u otporu ruskom agresoru. Podržavatelji Ukrajine, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici, imaju ekonomske resurse koji su manji od onih dostupnih Kremlju. U normalnim okolnostima, to bi se trebalo pretvoriti u bitnu vojnu moć, piše Philip Short za magin Time.

Ipak, godinu dana nakon ruske invazije, pokazalo se da to nije baš tako jednostavno.

Jer ovo nije normalan rat.

Ovo je ograničeni sukob, koji se vodi po nestandardnim pravilima, u kojem se svi učesnici, direktni i indirektni, bore sa jednom rukom vezanom na leđima.

Zapad je odlučan da osigura da ostane zatvoren unutar ukrajinskih granica iz straha od nekontrolirane eskalacije, Kremlj jer Vladimir Putin zna da se rat protiv NATO-a ne može dobiti. Upečatljiv pokazatelj koliko je ovaj rat zapravo neobičan bilo je otkrivanje da je Moskva bila obaviještena prije posjete Joea Bidena Kijevu u ponedjeljak kako bi se izbjegao “sukob”. Zaraćene strane se obično ne ponašaju tako.

Više od proxy sukoba, ali manje od sveopćeg rata, ovo je bitka koja se vodi na nekoliko nivoa. Osim elementarne borbe koju Ukrajina vodi za opstanak, zemlja je postala krvlju natopljena šahovska tabla na kojoj se tri velike svjetske nuklearne sile bore za prednost. Rusija, koja je napravila ubilački uvodni gambit, želi pokazati da je Amerika u padu, nesposobna da zaštiti svoje saveznike. SAD se bore za očuvanje svog kredibiliteta kao garanta zapadnog “poretka zasnovanog na pravilima”. Kina, pridošlica među Velikom trojkom, stoji po strani, diskretno podržavajući svog ruskog partnera, dok pokušava izračunati dokle bi trebala ići u prkošenju lideru slobodnog svijeta, alfa mužjaku globalne geopolitike čiju dominaciju pokušava dovesti u pitanje.

U takvom sukobu informacioni rat nije ništa manje važan od rata na terenu. Ove sedmice, sve tri nuklearne sile iskoristile su godišnjicu izbijanja neprijateljstava da ojačaju svoje pozicije.

Putovanje predsjednika Bajdena u Kijev i njegova uvjeravanja tamo i u Varšavi bili su osmišljeni ne samo da pruže javnu sigurnost Ukrajini da podrška SAD neće posustati, već i da učvrste podršku kod kuće za daleki rat za koji nisu svi Amerikanci uvjereni da je vitalni interes SAD-a.

Vladimir Putin je na zajedničkoj sjednici ruskog parlamenta rekao da Rusija vodi egzistencijalnu borbu protiv revanšizma Zapada i da je pred nama dugotrajni sukob.

Kina je u Moskvu poslala Vang Jia, člana Politbiroa zaduženog za vanjske poslove, da podvuče da i Peking ima psa u ovoj borbi.

Do sada je Biden izvanredno uspio ne samo da se održi na vrhu, već i da ojača zapadnu alijansu. Ali pored njegovog javnog uvjeravanja predsjedniku Zelenskom da su SAD “ovdje da ostanu”, Bijela kuća je privatno upozorila da predanost Zapada nije neograničena.

Putin je, sa svoje strane, nemilosrdno potisnuo opoziciju kod kuće. Većina Rusa, iako nisu oduševljeni ratom, nastavljaju ga podržavati. Nagađanja da bi on mogao biti oboren zbog lošeg zdravlja ili puča u palati je samo pusta želja.

Usred porasta zapadne podrške Ukrajini posljednjih dana, lako je zaboraviti da je osnovna slika mračnija.

Veći dio prve godine sukoba, magla informacionog rata i brzina kojom su se događaji mijenjali na bojnom polju stvorili su neprobojan lavirint sukobljenih narativa.

Kako rat ulazi u drugu godinu, njegove konture se jasnije vide.

Budući da su se Putinove nade u brzu, bezbolnu pobjedu pokazale iluzornima, on se nevoljko prilagodio izgledima za rat iscrpljivanja koji će se vjerovatno nastaviti barem do ruskih i američkih predsjedničkih izbora 2024., a vrlo moguće i duže, uzrokujući desetke hiljada dodatnih smrtnih slučajeva.

I predsjednik Zelenski i čelnici NATO-a morali su se prilagoditi toj novoj realnosti.

U ovom trenutku ne postoji samo zastoj, već i ćorsokak.

Putin i dalje vjeruje da će prije ili kasnije plima zapadne podrške oslabiti i da će Rusija moći konsolidirati svoje držanje na Donbasu, Krimu i kopnenom mostu između njih, ili na većem dijelu teritorije ako ukrajinski otpor bude pokoleban.

Stepen u kome Zapad nastavlja snabdevati Kijev naprednim oružjem i dalje je ključni faktor koji određuje kako će se rat razvijati.

Teoretski, uz dovoljnu podršku Zapada, Ukrajinci bi mogli biti u mogućnosti potisnuti Ruse iz istočne Ukrajine, pa čak i, možda, sa Krima.

Ali u praksi se to neće desiti, kao što Rusija neće moći zauzeti cijelu Ukrajinu.

Poljska, baltičke države i Češka zagovaraju potpuni poraz Rusije, tvrdeći da, ako Putin ne bude zaustavljen, oni bi mogli biti sljedeći. Ali iako je razumljivo, s obzirom na njihovu historiju sovjetske dominacije i stalni osećaj ranjivosti, takvi strahovi su pogrešni.

Ukrajina je poseban slučaj.

Direktan sukob sa državom članicom NATO-a bio bi samoubilački za Rusiju, a Putinovo ponašanje tokom cijelog rata pokazalo je da je on odlučan da to izbjegne.

Iako niko nije spreman to direktno reći, može se sumnjati da li Bijela kuća uopće želi da Ukrajina protjera ruske snage sa svih područja koja oni zauzimaju.

Anthony Blinken je oprezno govorio da se Rusija mora vratiti na svoje granice prije 2022., a ne na one koje su postojale prije 2014.

Ukrajinsko napredovanje na Krim, gdje većina stanovništva sebe smatra Rusima i koji je, sa stanovišta Moskve, ruska provinciji kao i bilo koja druga, riskirao bi upravo onu vrstu nekontrolirane eskalacije koju je Bidenova administracija odlučna spriječiti. Posljednjih mjeseci sve se manje govori o tome da Rusija koristi taktičko nuklearno oružje. Ali Putinova najava da Rusija obustavlja učešće u novom START sporazumu, posljednjem velikom preostalom sporazumu o kontroli nuklearnog naoružanja između Moskve i Vašingtona, bila je ne tako suptilan podsjetnik da je nuklearna karta još uvijek na stolu.

Za razliku od Drugog svetskog rata, koji je završio tako što su saveznici zauzeli Berlin, niko ne zamišlja da se ukrajinska zastava jednog dana vihori iznad Kremlja.

Ako se isključi sveobuhvatni ruski poraz, na kraju će morati postojati političko rješenje.

Najvjerovatniji ishod je neka vrsta kopile-kompromisa —primirje ili neformalna linija razdvajanja—pod kojim će Rusija držati dovoljno okupirane ukrajinske teritorije da Putin može “prodavati” (mali) uspjeh, dok će SAD moći ustvrditi da je njihova podrška bila odlučujuća kako bi se Ukrajini omogućilo da se odupre pokušajima ruskog pokoravanja.

Takav ishod nije unaprijed određen, ali je najvjerovatniji. Ako se to dogodi, Ukrajinci će to, ne bez razloga, shvatiti kao izdaju, ali na kraju Kijev možda neće imati drugog izbora osim da prihvati.

Zapad će gorku pilulu “zasladiti” pružanjem ogromne pomoći u rekonstrukciji.

Ovo nije sretna perspektiva. Ali većina ratova završava loše. Nema razloga da mislimo da će ovaj biti drugačiji.

(Philip Short  je poznati novinar.  Napisao je i biografije Putina, kao i drugih svjetskih (autoritarnih) lidera uključujući Mao Ce Tunga: Život i Pol Pot: Anatomija noćne more. Imao je dugu karijeru stranog dopisnika u Moskvi, Pekingu i Vašingtonu. Radio je za BBC, Economist i londonski dnevni list The Times. Tekst je izvorno objavjen u magazinu Time. Prevod, politicki.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...