Analize

Analiza Andreja Nikolaidisa: Zašto eventualna pobjeda Jakova Milatovića nije dobra za demokratiju u Crnoj Gori?

Blok koji predvodi Jakov Milatović nije opozicija: iza Milatovića stoji čitava parlamentarna većina, bez jednog jedinog izuzetka. Vrlo je prosto. Milatović je kandidat vlasti. Đukanović je kandidat opozicije.

Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj se građanima poručuje da bi pobjeda kandidata vlasti donijela neophodne promjene. Šta: vlast se smjenjuje i kontroliše tako što ćete joj dati još vlasti? Milatovićeva pobjeda ne bi značila ni promjene ni osnaženje demokratskih procesa, nego dalju konsolidaciju vlasti i dalje slabljenje opozicije.

A otkad to jačanje vlasti i osipanje opozicije znači „jačanje demokratskih procesa“?

Vlast ni ne krije da želi zatrijeti opoziciju. Ne krije da je njihov cilj da alternativa praktično ne postoji. Oni neprekidno govore o „kraju“ opozicije, njenom raspadu. Da se ne lažemo, to svi znamo: da mogu, oni bi rado pohapsili i zabranili čitavu opoziciju, koju ionako neprekidno kriminalizuju i dehumanizuju. Takav tretman opozicije znak je ozbiljnih totalitarnih tendencija. Hoće to kada vlast preuzmete u kontrarevoluciji. Tada se javi potreba da se zatre sve što je kontra-kontrarevolucionarno.

Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj kontrarevolucionarna garda sebe predstavlja kao progresivnu inteligenciju.

Ako opozicija više nikada neće osvojiti vlast, to znači samo jedno: da će vlast zauvijek vladati. Sorry: to se ne zove demokratija. Svi znamo pravo ime za za to.

Milatović je novi lider bloka koji je na vlasti. On je alpha dog. Ostali su pokazali da su mu submisivni. Oni za koje oni misle da su „njihovi“ birači, onda kada u nedjelju izađu na izbore i glasaju za novog vođu, od toga trena Milatovićevo su biračko tijelo. No svejedno, svi su oni tridesetoavgustovci, svi su oni vlast dobili zahvaljujući Amfilohiju i njegovim litijama; svi su oni, napokon, već dvije i po godine vlast. Riječ je tek o prelivanju moći iz jedne u drugu frakciju vladajućih.

Pobjeda kandidata vladajućih, Milatovića, rekoh, značila bi, logično i očito – dalju konsolidaciju vlasti.

DPS je vlast izgubio 30. avgusta 2020. Potom je nastavio gubiti – od jednih do drugih lokalnih izbora. Na vlast se, na negdašnji način i u ondašnjem obliku, neće vratiti. Takav povratak ne žele ni ljudi koji glasaju za DPS i glasaće za Đukanovića.

U trenutku kada je postao opozicija, DPS-u je postao nužan i posve novi ugovor sa građanima. Ugovor po kojem će građani imati punu kontrolu nad tom partijom, koja odustaje od svake ideje kontrole nad njima. Danas, budućnost DPS-a je u rukama građana, a ne obratno, kako je onomad bilo. Tu ujedno leži i odgovor na čijoj strani je CDM: na strani građana i demokratije, kao i uvijek.

Apsolutna vlast DPS-a, dakle, više nije ni opcija. Ali je na pomolu stvaranje nove superstrukture vlasti, upravo one kojoj je na čelu Milatović. U rukama imaju najveći grad, Podgoricu.

Recimo da – nije teško zamisliti – osvoje mjesto predsjednika države. I budu najjača partija vlasti na parlamentarnim izborima u junu. Eto vam nove superpartije koju više niko ne kontroliše, dok ona kontroliše sve. Sjaši Kurta da uzjaše Murta: je li tako glasi poslovica?

Koliko je ovo izgledna opcija, pokazuje rezultat prvog kruga predsjedničkih izbora. Taj rezultat je najava da bi tridesetoavgustovci na predstojećim parlamentarnim izborima mogli osvojiti dvotrećinsku većinu madata. Koja im daje politički ekvivalent supermoći: između ostalog i sposobnost promjene ustava. A tu moć, čak i dok je bio najjači, nije imao ni DPS, nego je glasove za donošenje ustava morao tražiti u opoziciji.

Ovdje se, dakle, ne radi o tome hoće li DPS opet imati apsolutnu vlast, jer neće, nego o tome da li ćemo jednu apsolutnu vlast zamijeniti drugom. Na pragu smo toga.

Kohabitacija između predsjednika i parlamenta, iz različitih političkih opcija, znak je zdrave demokratije. Oni koji vas plaše opozicijom uz poruku da vladajućima treba dati još vlasti, a pritom zatrijeti alternativu, nisu prijatelji demokratije. Njihove totalitarne ambicije jedva da su traljavo prikrivene.

(test je izvorno objavljen na CDM-u)

Borba protiv korupcije u praksi: U kantonima gdje vlada HDZ nema korupcije, više optužnica za korupciju u Goraždu nego u Širokom Brijegu, a Tužilaštvo u Bihaću podiglo duplo više optužnica od Mostara. Sarajevo i Tuzla nedostižni

Za pet godina, od početka 2018. go kraja 2022., Tužilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona Široki Brijeg podiglo je devet optužnica za krivična djela – kurupcije i privrednog kriminala.   Samo u jednom predmetu izrečena je zatvorska kazna, dok su u pet predmeta izrečene – uslovne osude. I to bi bilo to što se tiče borbe protiv korupcije u ZHK kojim suvereno vlada HDZ BiH. Tom kantonu pripadaju tri općine i jedna gradska uprava. Tu su kantonalne institucije. U ZHK, prema popisu iz 2013. godine živi 95 hiljada stanovnika.

U Bosansko-podrinjskom kantonu živi 23 hiljade stanovnika. Kanton čine dvije općine i jedan grad. Osim lokalnih općinskih i gradskih administracija u tom kantonu postoje i kantonalne institucije. Za četiri godine,  od početka 2018. do kraja 2021., Tužilaštvo BPK je podiglo 10 optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. Jednu više nego ZHK za pet godina. I u tom je kantonu, u posmatranom periodu, izrečena jedna zatvorska osuda za krivično djelo korupcija.

Dakle, Tužilaštvu Goraždu za četiri godine podiglo je više optužnica za korupciju nego Tužilaštvo ZHK za pet godina, iako u ZHK ima više opštinskih administracija i skoro četiri puta više stanovnika.

Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona još nije objavilo izvještaj za 2022. godinu, tako da smo, za sada, uskraćeni za te podatke. Ali, prema bazi podataka Transparency Internationala, od početka 2018. do kraja 2021. godine, to mostarsko Tužilaštvo je podiglo 32 optužnice. Dakle, za četiri godine – 32 optužnice u kantonu kojem pripada devet općinskih i gradskih administracija, sve kantonalne institucije i nekoliko federalnih institucija. Za četiri godine izrečene su samo četiri zatvorske kazne. Šesnaest je uslovnih osuda. Tako, dakle, izgleda borba protiv korupcije u kantonu kojim vlada HDZ BiH i u kojem živi 222 hiljade stanovnika.

U Unsko-sanskom kantonu živi 273 hiljade stanovnika. Ovom kantonu pripada osam općina i gradova. Osim općinskih administracija, u Bihaću su smještene i kantonalne institucije. Federalnih institucija nema. Za četiri godine, 2018-2021., Tužilaštvo USK je podiglo 72 optužnice za korupciju i zloupotrebu položaja. U petnaest predmeta korupcije su izrečene zatvorske kazne. Ukupno je izrečeno 39 uslovnih osuda za korupciju.

Znači, iako u Mostaru ima više institucija (lokalne, kantonalne i federalne), Tužilaštvo HNK je podiglo duplo manje optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja nego Tužilaštvo USK.

U Srednjobosanskom kantonu živi 254 hiljade stanovnika. Dvanaest općinskih i gradskih administracija je u nadležnosti Kantonalnog tužilaštva u Travniku. Tome treba dodati i sve kantonalne institucije u SBK. Za četiri godine, 2018.-2021., Tužilaštvo SBK je podiglo deset optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. U istom periodu, pravosuđe tog kantona nije izreklo nijednu zatvorsku kaznu za korupciju. Izrečene su tek tri uslovne osude.

U Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Tužilaštvo ZDK je nadležno za dvanaest općina i gradova te sve kantonalne institucije. Prema podacima Transparency Internationala,  za četiri godine Tužilaštvo ZDK je podiglo 101 optužnicu za korupciju, od čega se tri optužnice odnose na visoku korupciju. Izrečeno je ukupno osamnaest zatvorskih kazni. Uslovnih osuda je bilo 55.

Dakle, Tužilaštvo ZDK podiglo je deset puta više optužnica za korupciju od Tužilaštva SBK, gdje okosnicu vlasti čini HDZ BiH.

Kantonalna tužilaštva u Tuzli i Sarajevu imaju najbolje rezultate. Recimo, Tužilaštvo KS samo u 2021. godini je podiglo 100 optužnica za korupciju, a te godine je izrečeno ukupno osam zatvorskih kazni. Tokom 2020. Tužilaštvo KS je podiglo 15 optužnica, 2019. godine 24 optužnice za korupciju, a 2018. godine 29 optužnica. Pravosuđe u KS je od početka 2018. do kraja 2021. godine izreklo 21 zatvorsku kaznu zbog korupcije. Uslovne su bile 52 osude.

Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je od 2018. go 2021. godine podiglo 132 optužnice za korupciju. U istom periodu izrečeno je ukupno 39 zatvorskih kazni za korupciju. Izrečene su ukupno 92 uslovne osude.

Dakle, ako je vjerovati pravosuđu i američkim sankcijama, korupcija stanuje samo tamo gdje većinski živi bošnjačko stanovništvo.

Prvi krug pakla: Crna Gora pred vratima srpskog sveta

Milo Đukanović je pobijedio u prvom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora, ali u drugi krug ulazi kao potpuni autsajder u dvoboju sa Jakovom Milatovićem. Naprosto, rezervoar novih birača na koje može računati Đukanović je neuporedivo manji od onog na koji pretendira njegov protivkandidat. Rezultat prvog kruga jasno pokazuje da je suverenističko biračko tijelo spalo na manje od 40%, (Đukanović 35.3% i Draginja Vuksanovic 3.2%), a da ostatak čine unionisti, koji se razlikuju samo u nijansama, ali se uglavnom radi o prosrpskim ili čak proruskom strankama.

Đukanovićev DPS je u konstantnom padu od gubitka izbora augusta 2020. do danas.

Na ovim predsjedničkim izborima Đukanović je dobio čak 60.000 glasova manje nego na posljednjim izborima koji su održani 2018. godine. Samo u Podgorici bio je u deficitu za 6.000 glasova u odnosu na lokalne izbore koje je lista DPS osvojila u oktobru 2022.

Nekoliko je razloga za ovakav izborni rezultat.

Kao prvo, narativ o tridesetogodišnjoj vladavini Đukanovića ukorijenio se u domaćoj javnosti, ali i dobrom dijelu međunarodne zajednice.

Stvorena je percepcija da je on glavna prepreka za pomirenje i napredak Crne Gore.

Propaganda iz Beograda pala je ovdje na plodno tlo.

Od pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, u četiri su vlasnici iz Srbije, a ona peta je javni servis RTCG koji je pod kontrolom Abazovića&co.

Još jednom se potvrdilo staro pravilo da se u politici ne vrijednuju minuli rezultati koliko trenutni neuspjesi. Đukanović je sačuvao mir u Crnoj Gori, osigurao njenu samostalnost i uveo u NATO i predvorje EU. Samo 35% birača je te zasluge valoriziralo svojim glasom.

Srbi su baš zbog tih dostignuća glasali protiv Đukanovića, dio Crnogoraca za neko novo lice u politici, a manjinski narodi su ovoga puta, u velikoj mjeri apstinirali.

Najslabija izlaznost bila je u sredinama gdje većinsko stanovništvo čine pripadnici bošnjačkog i albanskog naroda. To i jeste drugi razlog lošijeg rezultata Đukanovića u prvom krugu.

Manja izlaznost je svakako i posljedica činjenice da veliki broj građana iz tih općina (Rožaje, Petnjica, Plav, Gusinje, Ulcinj, Tuzi) živi i rade u inostranstvu, iako se nalaze na biračkim spiskovima.

Ipak, lako je uočljivo da je najmanja izlaznost zabilježena u Gusinju (30.12%), Petnjici (37,71%), Ulcinju (36,48%), Rozajama (43%).

To je neuporedivo manje od prosječne izlaznosti na jučerašnjim izborima od 64%. Vjerovatno da kod građana postoji i doza zasićenosti politikom, ali i kod pojedinih manjinskih lidera evidentna je politička kalkulacija da se vidi ko će proći u drugi krug.

Ukoliko je to Mandić, onda bez obzira na stavove lidera, manjinski birači bi bili za Đukanovića.

Sada se situacija iz korijena mijenja.

Za širu javnost, Milatović je manje radikalan i više prihvatljiv od Mandića. Ako ništa drugo, nema titulu četničkog vojvode. Više govori o ekonomiji nego o politici. Podržavaju ga crkveni krugovi, ali ne maše previše sa tim.

I tu dolazimo do trećeg, ključnog razloga, zašto je Đukanović prošao loše.

Milatović je ponudio biračima kombinaciju mladosti i populizma, što je očito recept za uspjeh u ovom novom vremenu.

Politika bez ideologije i ekonomija sa neekonomskom logikom.

Nova lica sa starim demagoškim trikovima koji daju kratkoročni politički efekat i dugoročnu ekonomsku štetu.

Milatović i njegov stranački sef Milojko Spajić, kao ministri u bivšoj Krivokapićevoj vladi povećali su minimalnu plaću sa 220 na 450 eura, a prosječnu plaću sa 530 na 720 eura.

Naravno, to nije posljedica ekonomske i privredne aktivnosti, već čista administrativno-populistička mjera u režiji ova dva “genijalca”.

Oni su ukinuli doprinose za zdravstveno osiguranje, a po tom osnovu stvoren višak u budžetu, iskorišten je za povećanje plaća, odnosno kupovinu političke podrške. Sada je zdravstveni sistem pred potpunim kolapsom, inflacija (17%) je već pojela povećanje plaća, pa građani mogu manje robe kupiti iako nominalno imaju više para u džepu.

Ali ko za to još mari.

Milatović je prodao iluziju i za to dobio 103.000 glasova.

Tokom kampanje obećao je povećanje prosječne plaće na 1.000 eura. Očito da mu ljudi vjeruju.

Djeluje skoro nevjerovatno da je na Cetinju Milatović dobio više glasova od Draginje Vuksanović, iako njena stranka vrši vlast u toj općini, iako je ona branila građane Cetinja prilikom policijske intervencije prije dvije godine, u kojoj je Milatović imao značajnu (negativnu) ulogu.

Zbog svega toga, Milatović je veliki favorit u drugom krugu. Njega su već podržali svi lideri prosrpskih stranaka, uključujući i Abazovića.

Đukanović eventualno može animirati manjine i dijasporu. To je jedini potencijalni bazen iz koga može dobiti novu podršku. I veliko je pitanje da li će i to biti dovoljno.

Pozicija autsajdera će prije demotivirati postojeće birače nego što će mobilizirati nove.

Poraz na predsjedničkim izborima značio bi siguran gubitak i parlamentarnih izbora zakazanih za juni ove godine. A potom slijedi i popis stanovništva.

Ukoliko se neko čudo ne dogodi, Crna Gora je nikad bliža punopravnom članstvu. Ali ne EU već u srpskom svetu.
(Politicki.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: U ime naroda i glavnog odbora

Antony Blinken noćima ne spava! U State Departmentu ne gase svjetla, grozničavo rade. I Bijela kuća je vantako zabrinuta, a nije puno bolje ni na londonskoj adresi Downing Street 10. U Glavnom štabu NATO pakta u Bruxellesu po kratkom postupku je oformljen novi odjel, čija znakovita šifra DB samo krajnje neupućene može zavarati i asocirati na nekadašnje službe koje su harale ovim prostorima, sad i danas DB pali sve senzore i otud panika u najvišim centrima svjetske moći – Dodik i Bakir lupili su čvrstim desnicama o sto, raskrinkali truli Zapad i postavili ultimatume: ili će njima dvojici biti predočeni dokazi iz svih međunarodnih istraga u kojima se pominju kumčad i partijski funkcioneri ili će im oni, u ime naroda i glavnih odbora, presuditi!

Prijetnje

Dosta je! SDA i SNSD i do sada su državu Bosnu i Hercegovinu i njezine institucije koristili u skladu s voljom i raspoloženjem svojih lidera: ko su oni da to mijenjaju? Ako zatreba, branit će vlastite stečevine do posljednjeg kadra svojih stranaka!

Ovako se nekako – striktno vodeći računa da u svojim paralelnim svjetovima ostanu nedodirljivi – zabrinutim Bošnjacima i nasekiranim Srbima plasiraju lažne dileme koje tobože more gospodare njihovih najjačih stranaka. Lideri SDA i SNSD-a u te svrhe koriste identične matrice, njihova se reagiranja doimaju kao proizvodi nastali u jednom PR štabu, mada i dalje istrajavaju da su ljuti neprijatelji, zaklinjući se u vjeru, partiju i (svako svoju) državu, baš kao da su samim svojim postojanjem personifikacija i prvog i drugog i trećeg. To što ne kriju ambiciju da vlastitim imenima (i prezimenima) zamijene postojanje baš svake institucije, ionako nije njihov problem, već onih u čije ime tobože nastupaju, braneći ih od njih samih po krajnje jednostavnom receptu – partijska knjižica je i diploma i zaposlenje, a oni, kao vlasnici partija su kreatori i prošlosti i budućnosti. Otuda su pasoši već odavno prepoznati kao karte spasa.

Dodik.net je u petak zaprijetio SAD-u i Velikoj Britaniji prekidom svih kontakata i obećao zabranu bilo kakve komunikacije Srba koji primaju plaće sa budžeta sa mrskim (zapadnim) neprijateljima. Odluka je, tvrdi Milorad Dodik, donesena na sastanku vladajuće koalicije u RS-u, nakon koga je izašao bijesan, izvrijeđao sve redom, navodno (i) zato što su ga njegovi partneri pokušali ubijediti da makar za neki period odustane od insistiranja na zakonu o kriminalizaciji klevete i kaznama koje u praksi znače da i odgovor na Twitteru njegovoj kćerci novinara može koštati 120.000 KM. Zna se šta je porodica u svijetu kome Dodik pripada, pa je umjesto odustajanja najavio korak dalje – novi kompatibilni zakon koji će automatski zabraniti rad svim organizacijama koje nisu na (njegovom) budžetu, već drsko konkuriraju za fondove demokratskog svijeta pa ni račun ne podnose vladarima svega u RS-u. Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo prošlog vikenda: nevladine udruge koje su se sastale u Banjoj Luci batinama su saznale šta vlast misli o njihovom djelovanju i pritom su večer u policiji provele žrtve, umjesto huligana koji su ih napali i koji su javno – zarad najave – terorizirali sami centar grada.

No, Dodikov je bijes koji dan stariji i izazvala ga je najnovija odluka američkog OFAC-a o proširenju crne liste, na koju su dodani Osman Mehmedagić, bivši direktor OSABiH, Edin Gačanin, narkobos svjetskog kalibra i Dragan Stanković, direktor Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove RS-a. Ovaj posljednji je Dodikovo kumče, angažiran na secesionističkim akcijama otimanja ovlasti od države i otimanja državne imovine. Svu trojicu, u paketu, državni sekretar SAD-a Antony Blinken je opisao kao osobe koje su “ugrozile vladavinu prava, podrivale institucije, opstruirale ili prijetile provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i materijalno doprinijele međunarodnom širenju nedopuštenih droga”. Dodik, biće, zna zbog koje je tačno imovine pobjesnio, pa je optužio SAD i Veliku Britaniju da krše Dayton i obećao “secesiju tačno u ponoć”! Ambasade obje zemlje u Sarajevu su nemušto uzvratile, uopće ne pokazujući jesu li svjesne koliko ranjena zvijer može biti opasna.

Istina, James O’Brien, šef Ureda za koordinaciju sankcija pri State Departmentu, u razgovoru s novinarima bio je prilično direktan, prozivajući političke stranke i njihovi lidere – dakle, SNSD, SDA, Dodika i Izetbegovića – zbog preuzimanja javnih dobara za sopstvenu i korist svojih poslušnika. Za O’Briena je to suština antidejtonskog ponašanja i borbe protiv korupcije, kao i faktor od ključne važnosti za težnje naše zemlje da postane punopravnom članicom transatlantske zajednice. “Sve tri objave sankcija su u vezi sa tom temom”, bio je precizan i valjda tako i izazvao ne samo Dodikov nego i bijes lidera SDA koji je odmah po objavi sankcija – ne pominjući ni Stankovića, ni imovinu po RS-u, a kamoli Edina Gačanina – kompletnu partijsku infrastrukturu i glavni stranački odbor podredio odbrani Mehmedagića, danima tražeći dokaze od američkih institucija za koje je uvjeren da rade na osnovu kafanskih sarajevskih tračeva. O’Brien mu nije ostao dužan: pozvao se na suradnju sa ovdašnjim agencijama za provedbu zakona, objašnjavajući da je Mehmedagić na crnoj listi završio nakon dugog istraživačkog procesa koji nadzire jako veliki broj ljudi u Vladi SAD-a. Poentirao je tvrdnjom da u BiH niko ne bi trebao biti iznenađen ovom odlukom, što nesumnjivo znači da je lider SDA ranije upozoravan na Mehmedagićev angažman.

NISU SE NI OSVRNULI

S Dodikom je to malo kompliciranije, jer on kao dvostruki osvajač pozicije na američkim crnim listama i nema kontakte sa američkim zvaničnicima, zbog čega ih valjda želi i svojim suradnicima zabraniti. A ionako se ne libi poniziti ih: da Željku Cvijanović redovno svodi na rang SNSD-ovog pismonoše u Predsjedništvu BiH, demonstrirao je ponovo u petak, nesuvislom tiradom o svom pristanku na imenovanje ambasadora iz kabineta Denisa Bećirovića i još nesuvislijom tvrdnjom ko mu se (ne) sviđa, sve da bi pokazao kako ona, uprkos povjerenju glasača i ranijim dužnostima, nema zapravo ni minimum (samo)svijesti već je tu da sluša naređenja. Čime nedvosmisleno potvrđuje razlog sankcioniranja (i) svog kumčeta jer u objašnjenju OFAC-a stoji da su sva trojica sistemski potkopavali demokratske institucije u BiH, sudjelovali u korupciji i kršili Dejtonski mirovni sporazum kako bi potkopali državu BiH za usku osobnu i političku korist. I da sva trojica, dakle, “Mehmedagić, Stanković i Gačanin predstavljaju prijetnju regionalnoj stabilnosti, institucionalnom povjerenju i težnjama onih koji traže demokratsko upravljanje na zapadnom Balkanu”.

Zanimljivo, ni Dodik ni Izetbegović se nisu osvrnuli na Gačanina, makar pitanjem mrskim zapadnim neprijateljima otkud njihovi najodaniji kadrovi u takvom društvu? Ministarstvo finansija SAD-a Gačanina smatra jednim od najvećih svjetskih trgovaca drogom, vođom kartela Tito i Dino, koji uključuje članove njegove obitelji i prijatelje iz BiH, a koji se osim trgovinom narkoticima u više zemalja, bavi i pranjem novca?! Slobodan Vasković, obično dobro informiran, na svom je blogu objavio više tekstova u kojima objašnjava međusobne veze i tvrdi da dokaze posjeduje ekipa istražitelja koja se bavi Sky mrežom, odnosno da je sve dokumentirano u kontaktima koje je američki FBI razotkrio upadom u aplikaciju koju su koristili najozloglašeniji likovi na planeti. Zbog čega, ako ćemo pravo, Blinken može biti ponosan, a mi smo ti koji bismo morali popaliti crvena svjetla u svim institucijama. Dok ih ne otmemo dvojcu DB i vratimo u zakonske okvire.

Tjedna heftarica Senada Avdića: Karijera Sebije Izetbegović pokazuje u kojoj su mjeri Izetbegovići potčinili sebi i uništili institucije

PONEDJELJAK, 6. MART

Senat Univertziteta u Sarajevu danas je poništio magistarski rad Sebije Izetbegović direktorice Kliničkog Centra u Sarajevu i profesorice na Medicinskom  fakultetu. Kako je tu odluku obrazložio rektor Univerziteta Rifat Škrijelj, nije pronađen nijedan relevatni dokaz niti trag da je direktorica Izetbegović zaista magistrirala u Zagrebu gdje je boravila tokom rata. Ova odluka posljedično za sobom ruši domino efektom njenu cjelokupnu naučnu i profesionalnu karijeru u posljednjih trideset godina. Nakon odluke, gospođa Izetbegović ne bi mogla ostati na mjestu direktora Kliničkog centra, niti biit profesor na Medicinskom fakultetu. Kako je neko duhovit napisao: bude li se provjeravala vjerdostojnost svih njenih diploma, školskih knjižica… moguće je da Sebiju Izetbegović na posljetku vrate u obdanište!

Iako ovim činom nije stavljena tačka na cijeli slučaj, najavljene su žalbe, tužbe, nove istrage, jedno se može vrlo pouzdano zaključiti iz svega što je do sada poznato: da postoji nešto još gore i teže od navodno nepostojećeg Sebijinog magisterija. A to je saznanje koliko je institucija, uglednih i priznatih, koliko pojedinaca na visokim pozicijama bilo uključeno u ovaj skandal.

Da postoji nešto truhlo u Izetbegovićkinoj akademskoj karijeri sumnjalo se i govorkalo od početka njenog munjevitog napredovanja u sarajevskom zdravstvu i akademskoj zajednici. Mediji su prije dvadesetak godina pisali da je studirala neobjašnjivo i neprimjereno dugo. Objavljivane su njene ocjene tokom studija čiji tanušan prosjek nije mogao biti osnova za sve njeno daljne stručno napredovanje.

No, uprkos tome, sve što je zamislila i planirala, Sebija Izetebegović je i ostvarila. Na raspolaganje su joj se stavili Medicinski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, Univerzitetski klinički centar… Čak je i ugledni zagrebački profesor Asim Kurjak žmirio na nepravilnosti i javašluk na koje sada preko medija ukazuje. Pojavljuje mu se amnezija na neočekivanim mjestima u biografiji, gdje bi se morao sjećati. Njemu je iz vrlo pragmatičnih razloga bilo stalo da bude dobar sa vrhom Stranke demokratske akcije odnosno familijom Izetbegović. U poratnim godinama on i neki članovi njegove obitelji pokretali su unosne-medicinsko-farmaceutske biznise u Sarajevu, koji bi propali da nije bilo podrške najmoćnije familije.

Imala je svojevremeno podršku Ministarstva zdravlja kantona da bi se tadašnja ministrica kasnije svrstala u njene ogorčene protivnike. Kasnije je Sebiju Izetbegović Vlada Kantona (bijaše li njen premijer Elmedin Konaković?!) postavila za direktoricu Opće bolnice. Potom je od Vlada Federacije u dva navrata postavljena za direktoricu Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu. Zbog kritika koje su joj izrečene, smijenila je jednu i osnovala novu, sebi lojalnu Ljekarsku komoru Kantona.

Svugdje su joj vrata bila otvorena, a gdje nisu, slikovito rečeno, otvarala ih je nogom i zavodila ličnu vlast, smjenjivala nepodobne, postavljala poslušne.

Zbog čega je ona to sve mogla, iz čega je ona crpila svoju moć i sa lakoćom pokoravala tolike institucije i ljude u njima. Ako ostavimo po strani njene privatne karakterne osobine, ambicioznost, upornost  i beskrupuloznost, ostaje nam samo jedno realno objašnjenje: moglo joj se zahvaljujući težini i snazi prezimena kojeg je nosila i stranke i sistema koju je to prezime kontroliralo. Priča o uspjehu i padu Sebije Izetebegović nije zato samo priča o karijerizmu jedne ambiciozne, pohlepne osobe, nego nepogrešiva, fatalna ilustracija nekontrolirane moći kojom je raspolagala porodica Izetbegović.

Sebijin slučaj govori o samo jednom segmentu unutar kojeg je ta apsolutistička moć demonstrirana: području zdravsta i medicine. Na svakim drugim poljima koje je familija Izetbegović i njihova stranka podčinila sebi i svojim podanicima i upropastila ih, imamo isti model i rezultate. U ratno-odbrambenom, ekonomskom, finansijskom, kulturnom, tranzicijskom… svugdje će te pronaći po neku “Sebiju”: nekada se ona zove Osmica, drugi put Fadil, treći Prevljak, čertvrti put Asim, etc…

UTORAK, 7. MART

Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske i univerzitetska profesorica u televizijskom intervjuu oštro je kritizirala autokratsku vlast mađarskog premijera Viktora Orbana. Bivša ministrica je njegovu politiku nazvala antievropskom i proruskom. Kao ilustraciju navela je progon Centralnog evropskog univerziteta koji je prije tri godine pod pritiskom vlasti iz Budimpešte preselio u Beč. Orban je taj Univerzitet optužio da služi njegovom osnivaču Georgeu Sorosu za rušenje vlasti u Mađarskoj. Paradoks je što je i sam mađarski premijer svojedobno bio stipendista multimilijardera Sorosa.

Vesna Pusić kaže da odlazak Centralnog evropskog univerziteta iz Budimpešte nije samo naštetio Mađarskoj, nego i svim okolnim zemljama, uključujući Hrvatsku i Srbiju, pa i Bosnu iz kojih su mladi odlazili na studije u tu respektabilnu visokoškolsku insitutuciju. Austrija, odnosno njen glavni grad, objeručke su prihvatili protjerane profesore i danas je Beč vodeći evropski univerzitetski centar.

Viktor Orban je prije 5-6 godina poduzeo pionirske korake u antiliberalnoj regulaciji ne samo obrazovnog sistema, nego i pravosuđa, medija, nevladinog sektora, optužujući ih kao strane agente i neprijatelje Mađarske. Slične ambicije ispoljavao je i njegov susjed i prijatelj  Aleksandar Vučić, ali nije bio u toj mjerio efikasan. Prije svega zbog toga jer su mu i samom neophodni zapadni fondovi, prije svega evropski iz kojih se financira nevladina scena i dobar dio medija. Da bi imao ponašati se kao Orban moraš biti u Evropskoj Uniji, a Srbija to nije i zadugo neće biti.

Ovoj crnoj, antiedemokratskoj, proruskoj internacionali proteklih dana pridružila i vlast u Gruziji koja je najavila, tobožnje zavođenje reda u nevladinom sektoru. Svim onim organizacijama koje se većinski financiraju iz inostranstva, nakon što bi ih prethodno proglasili stranim agentima, bilo bi zabranjeno djelovanje. Građani Gruzije su izašli masovno na ulice protestirujući protiv najavljenih vladinih poteza. Nakon višednevnih demonstracija gruzijska Vlada je kapitulirala, odustajući od gušenja medija i amputacije nevladine zajednice.

Sasvim očekivano u ovu kampanju orkestriranu iz Kremlja se uključio još jedan autokratski lider, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. On je najavio donošenje seta zakona kojima će njegova vlada, kobajagi, zavesti reda u medijima i nevladinim organizacijama. Iako tvrdi da su ti zakoni usklađeni sa evropskim normama, potpuno je izvjesno da je na sceni isti scenario kakav je prethodno viđen u Mađarskoj, Gruziji, a prije toga u Putinovoj Rusiji.

Treba se prisjetiti vremena od prije 20-ak godina pa ćemo vidjeti da je u to vrijeme Milorad Dodik bio miljenik međunarodnih fondova i milionskih grantova, kao što i Orban bijaše ovisnik od Soroševih stipendija. Sada Dodik u svađi sa šeficom USAID-a Samanthom Power kaže da zna kako su oni raspoređivali novac proteklih godina. Tu Dodiku treba vjerovati: USAID i druge međunarodne organizacije godinama su financijski pomagale medije koji su bliski sadašnjem gospodaru Republike Srpske.

Ali, postoji još nešto mnogo bezobraznije i licemjernije u planiranoj kampanji protiv korisnika stranih donacija u RS. Dodik koji panično traži novac gdje god misli da ga može naći, pod bilo kakvim uvjetima, koji prodaje ili stavlja pod hipoteku vitalne resurse RS optužuje medije i nevladin sektor da trče za inostranim novcima. Ne mogu ni u RS, kao ni bilo gdje mediji i nevladini aktivisti izvesti puč, jer već su puč protiv demokracije i pravnog poretka izveli oni koji su prigrabili apsolutnu vlast. Dakle, Dodik, Orban i drugi antiliberalni autokrati.

SRIJEDA, 8. MART

U godinama neposredno nakon rata političari i ugledni Bošnjaci iz Travnika imali su dva životna cilja i prioriteta. Prvi je bio geografski bliži, domoći se zemljišta na Vlašiću i sagraditi vikendicu, što su uspješno izvršili devastirajući planinu. Drugi je cilj travničke elite bio dočepati se visoke funkcije u Sarajevu, u vladajućoj stranci, državnim službama, ili javnim preduzećima. Ovdje im je na ruku išlo zato što je šef kadrovske kuhinje Stranke demokratske akcije bio Mehmed Čorhodžić, privrednik iz Travnika. Uz malu njegovu pomoć formirala se u Sarajevu mala, ali utjecajna i dobro raspoređena kolonija iz vezirskog grada. Njeni članovi su dobili lijepe i dugotrajne funkcije, kupili ili dobili stanove u elitnim četvrtima Sarajeva, pozapošljavali i članove familije po stranačkim kadrovskim rezervoarima.

Nekako u to vrijeme, početkom dvijehiljaditih, kada svi koji drže do sebe gledaju kako uteći iz tog grada, u Travnik stiže nezvana i nepoznata gošća. Ime joj je Snježana Köpruner, rodom Dalmatinka, koja nikakve veze sve do tada sa Bosnom imala nije. Sve što je nekada vrijedilo u privredi Travnika, a dosta toga je bilo, već je rasprodano ili opljačkano. Gospođa Köpruner sa iskustvom iz Njemačke kupuje jedan mali pogon bivšeg privrednog džina Bratstva Novi Travnik i počinje proizvodnju dijelova za mašine koje će skoro uglavnom  završiti na tržištu Evrope. Od tada je njena firma GS-TMT broj zaposlenih povećala sa pedeset na pet stotina radnika, a promet sa 400 hiljada na 33 miliona eura. Financirala je obnovu infrastrukture, obdaništa, milion maraka uložila samo u renoviranje rodne kuće Ive Andrića, za koju lokalne vlasti (među kojim je najveću moć imao muftija Nusret efendija Avdibegović) nisu baš bile sigurne da li je potrebna Travniku. Koliko se može vidjeti, niti se gospođa Snježana petlja u politiku, niti se političari (i hodže i popovi) miješaju u njen posao. Travnik, dugogodišnji grad slučaj, najviše medijski poznat po neuspješnom ukidanju atavističkih dvije škole pod istim krovom, postao je magnet za ljudi iz cijele srednje Bosne. Za nepovjerovati je kako roditelji čija djeca idu u dvije škole pod jednim krovom, rade, i odjednom mogu privređivati, raditi zajedno, pod jednim istim krovom nad glavom kojeg je postavila Dalmatinka iz Zadra. Pod krovovima koje je izgradila i koje namjerava podići ima mjesta za sve… Čak na posao dolaze i ljudi iz Sarajeva, ali ne oni koji su nakon rata pohitali da napuste Travnik i sreću potraže u Sarajevu.

altSnježana Köpruner (Foto: Arhiva)

ČETVRTAK, 9. MART

Nakon što je prije nekoliko nedjelja Papa Franjo za novog zagrebačkog nadbiskupa imenovao Dražena Kutlešuuočljiva je bila rezerviranost značajnog dijela tamošnje javnosti zbog tog izbora. Kako je napisao jedan od utjecajnijih domoljubnih kolumnista Milan Ivkošić: “Ne vesele se svi vjernici novog zagrebačkom nadbiskupu”. Sličnih, pa i nešto oštrijih i netolarentnijih komentara bilo je još. Nadbiskupu Kutleši se zamjera štošta, najviše to što je svojevremeno bio protivnik hercegovačkih franjevaca i Međugorja.

Jedan drugi novinski pisac, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu napisao je da je najveći broj kritika na račun nadbiskupa Dražena Kutleše motivirano time što je on dotepenac, odnosno što je rođen u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini.

Prema nekim demografskim pokazateljima, svaki treći stanovnik Hrvatske porijeklom je iz Bosne i Hercegovine. Taj se broj zbog neprestanog iseljavanja iz godine u godinu povećava. Iako i Hrvatska ima istih problema za demografskim deficitom, one druge dvije trećine njenog stanovništva, koje nemaju korijen u BiH nerijetko ispoljavaju prezriv, negativan odnos prema svojim hercegovačkim sunarodnjacima.

Poznati negativni stereotipi prema dotepemcima, došljacima, pogotovo onim iz Hercegovine, poznatim po bijelim čarapama i crnim skupim njemačkim limuzinama, u Hrvatskoj su ponovo eksplodirali sa slučajem Zdravka Mamića, donedavnim gazdom Nogomentog kluba “Dinamo”.  Nakon njegovog bijega u Bosnu i Hercegovinu gdje očito planira živjeti do kraja života, počela je nemilosrdna bitka za njegovo ogromno naslijeđe u zagrebačkom nogometnom klubu. U upravljačkim strukturama formirala su se dva zaraćena tabora. U jednom su, uslovno rečeno, čisti, rođeni Zagrepčani, dok drugi tabor čine Mamićeve prijatelji i zemljaci iz Hercegovine. U medijima, na društvenim mrežama, među navijačima aktivirana je histerična antihercegovačka kampanja. Današnju sjednicu Skupštine Dinama koja se odvijala u užarenoj atmosferi pratile su hiljade navijača “Bad blue boysa” koji su stvarali ozračje linča protiv ljudi koje su identificirani kao mamićevci, odnosno Hercegovci. Jedan od njih, bivši selektor mlađih selekcija Hrvatske Ivo Šušak je nakon sjednice fizički napadnut.

altZdravko Mamić (Foto: Večernji list)

Među Mamićevim današnjim neprijateljima i onim koji podstiču netrpeljivost prema Hercegovcima nalaze se njegovi nekadašnji najbliži suradnici. Svi oni su vrlo lijepo i udobno živjeli u vrijeme kada je harizmatični, incidentni Hercegovac uspješno vodio Dinamo. Nakon što je postalo izvjesno da se neće vraćati u Hrvatsku, okrenuli su se protiv njega, optužujući ga za sve grijehe koje su prešućivali svih godina njegove kontroverzne vladavine ne samo nad Dinamom nego i nad hrvatskim nogometom. Zdravko Mamić, uz sve grijehe koje ima prema zakonu Hrvatske, ipak nije bio samo crni vrag, niti su oni koji ga posljednjih nedjelja grubo razvlašćuju anđeli i časni sveci. Mamićevi grijesi nisu posljedica njegove “generičke” hercegovačke drske beskrupuloznosti, nego su koristile slabosti sistema i koruptivnu pohlepu njegovih stubova, u vlasti, pravosuđu, gospodarstvu, medijima, sportu. Na Mamićevom kriminalu godinama je parazitirala zagrebačka i hrvatska elita, od predsjednice države do ministara, sudija, medija…

Svako generaliziranje i hajka na ljude na osnovu njihovog geografskog porijekla ima elemente ksenofobije, netrpeljivosti, pa i loše prikrivenog šovinizma. Davno je jedan ovdašnji, sarajevski Hrvat aforistički ukazao na licemjerje javnosti i medija u Hrvatskoj.

“Kada postižemo uspjehe, u sportu, gospodarstvu, znanosti, tada smo za njih ugledni Hrvati. Ali ako se neko od nas upusti u kriminal, ili počini zločin tretiraju nas kao divlje Bosance, ili nekulturne Hercegovce!“

PETAK 10. MART

Nakon današnje sjednice Vijeća ministara BiH, predsjedavajuća Borjana Krišto je kazala da je promjena izbornog zakonodavstva važna karika u stabiliziranju unutrašnjopolitičkih prilika. U tom se smislu Vijeće ministara, precizirala je, zalaže za provođenje “odluke Ustavnog suda i svih presuda Evropskog suda za ljudska prava”.

Problem bi moglo predstavljati to što se govori o samo jednoj odluci Usatavnog suda BiH, i to onoj po apelaciji Bože Ljubića. Postoji, međutim,  još jedna odluka iz iste materije, izbornog zakonodsvstva, koja je donesena po apelacijiŽeljka Komšića. U toj odluci Ustavni sud BiH je utvrdio postojanje diskriminacije građana BiH iz reda ostalih u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, kao i entiteta Republika Srpska. Ove dvije odluke su komplementarne, međuzavisne i provoditi samo jednu od njih ne smije biti ničija privilegija.

Nekoliko dana ranije Lidija Bradara, predsjednica Federacije BiH je govorila o načinima rješenja krize nastale zbog nemogućnosti imenovanja Vlade Federacije BiH. Problem je nastao, da podsjetimo, zbog odbijanja potpredsjednika Federacije Refika Lende iz SDA da se suglasi sa imenovanjem SDP-ovca Nermina Nikšića za budućeg predsjednika Vlade Federacije BiH.

altStojanović, Bradara i Lendo (Foto: Fena)

Gospođa Bradara smatra opasnim pozive koji se upućuju Christianu Schmidtu da on raspetlja ovu krizu koju je u velikoj mjerio visoki predstavnik u BiH i zapetljao.

Pozivajući domaće političke aktere da se dogovore, Lidija Bradara kaže da bi intervencija Visokog predstavnika “dugoročno degradirala poziciju hrvatskoga naroda”. Ukoliko bi ubuduće za izbor Vlade bila dovoljni potpisi samo predsjednika i jednog potpredsjednika  Federacije BiH to bi, tvrdi Bradara, “za hrvatski narod bilo pogubno”. U ovom trenutku, glasovi Bradare i Igora Stojanovića bi kratkoročno riješili krizu, ali niko ne može garantirati da na duge staze ne bi odnos predsjednika i potpredsjednika Federacije bio identičan. Moguće je da u dogledno vrijeme taj odnos bude “na štetu hrvatskog naroda”, kako reče Lidija Bradara.

Ukoliko se presude Ustavnog suda BiH primjenjivile neselektivno, pa se otklonila nediskriminacija ostalih, postojao bi osnov da se ova trajna devijacija u Federaciji prevaziđe. Ovako kako sada stvari stoje, gdje se želi primijeniti jedna, a ignorirati druga presuda Ustavnog suda BiH, ne postoji način izlaska iz začaranog kruga. U prethodne četiri godine formiranje vlasti u Federaciji je blokirao HDZ jer je to, tvrdili su, bilo u interesu hrvatskog naroda. Sada blokadu najavljuje SDA štiteći interese Bošnjaka. Interesi države su i jednima i drugima u drugom, odnosno trećem planu.

SUBOTA, 11. MART

Neko je ovih dana primijetio zanimljiv fenomen koji se desio u prostoru društvenih mreža: odjednom su, kao po komandi, nestali statusi, komentari, postovi brojnih ličnosti, mahom sa političke scene. Cijela jedna galerija likova pretendenata na političke funkcije nedjeljama uoči izbora svakodnevno je zatrpavala društvene mreže svojim komentarima, mišljenjima, smatranjima, duhovitostima, ili češće neduhovitostima. Nije mogao proći ozbiljan politički i društevni događaj, a da ta raspisana družina ne iznesu svoje cijenjeno mišljenje, koje inače niko ne bi ni tražio, niti ga cijenio. No, odmah nakon što su saopćeni izborni rezltati, pa nešto kasnije i formirane vlasti u većini poltičkih zajednica, nakon što su izabrani i predloženi ministri, mandatari, ambasadori… naglo je splasnuo entuzijazam i presahla spisateljska strast tih tastatura pregalaca. Najuporniji, odnosno najdosadniji od njih, oni od kojih se živjet nije moglo, profitirali su, nametnuli su se što javnosti i biračima, što stranačkim šefovima. Njihova je misija, odnosno borba za uši birača i duše političkih moćnika okončana – uhljebljeni su.

Društvene mreže, a Twitter poglavito, jeste medij koji je prilagođen narcističkim karakterima, nerijetko i patološkim egzibicionistima. On je alat samohvale i ja-pa-jakanja, slaganja zamornih ego kockica. Ali, on je istovremeno i medij samopromocije i reklame. On je da parfraziram naslov jednog od najboljih albuma ex yu rocka, onaj grupe Buldožeri Izlog jeftinih (političkih) slatkiša.

Od onih koji su društvene mreže iskoristili i napustili nakon što su od njih dobili što su željeli, dakle funkcije i moć, još su gori i zamorniji oni koji ne odustaju od svojih objava. Te su objave vrlo često obmane sa elementima uznemiravanja ili zlostavljanja javnosti. Na društvenim mrežama se političari prave pamentiji, uspješniji, odgovorniji nego što jesu u svakodnevnom životu i “prirodnoj veličini”. Tamo se ne raspravlja o općim stvarima, javnom interesu, ne komentiraju događaji, niti preporučuju tuđa različita mišljenja, stavovi i članci nego se podižu manje-više polupismeni spomenici vlastitoj veličini, i genijalnosti, daje se oduška osobnim taštinama narasalih do karikaturalnih dimenzija. Takva obraćanja u mestazirajućoj pomami prestaju biti (samo) egocentrična jer su postala heliocentrična: autori se pretvaraju u sunce oko kojeg se okreće vas butum dunjaluk, a pogotovo ovo malo prirode i društva u kojem živimo.

Iz današnje ponude na Twitter buvljaku izdvajam objavu stranke Naroda i pravde. U  njoj se saopćava radosna vijest da se “BiH ponovo vraća u fokus”, “jer nam ponovo dolaze važni gosti koji su nas godinama zaobilazili“. A dolaze nam važni gosti, pogađate, jer je na poziciji ministra vanjskih poslova Elmedin Konaković lider te stranke. Važan gost je, ako nisam šta propustio, inače, ministar vanjskih poslova Austrije, a najavljena je posjeta premijera Slovenije. Ima još dovoljno razumnih ljudi u zemlji koji se sjećaju da su ministri vanjskih poslova Austrije posljednjih decenija više proveli u BiH nego neke njihove kolege iz BiH. Također ni posjeta visokog gosta iz Slovenije nije nikakav eksluzivan kuriozitet, kao posljedica “vraćanja BiH u fokus”, jer se zna da je, primjerice, donedavni slovenački predsjednik Borut Pahor tokom svoja dva mandata boravio u Sarajevu češće od nekih članova Predsjedništva BiH. Ali, budući da se pokazalo da društvene mreže mogu kreirati paralelnu, artificijelnu stvarnost, zašto bi se neko zamarao poštivanjem dosadnih i trivijalnih činjenica.

NEDJELJA, 12. MARTA

U Srbiji se danas obilježava 20-ta godišnjica ubistva bivšeg premijera Zorana Đinđića. U jednoj televizijskoj anketi sa studentima Filozofskog fakulteta na kojem Đinđić dugo godina bio profesor slabo znaju ko je on uopće bio, a još manje kada je ubijen i zbog čega. U sjećanju na atentat na premijera, svi svojedoci tog vremena, ljudi bliski Đinđiću, slažu se da ga je ubila tzv. duboka država, odnosno obavještajno-sigurnosni aparat kojeg Vlada na čijem je čelu bio nije uspio raspustiti i neutralizirati. Bilo je stvar trke sa vremenom ko će koga prije ukloniti, Đinđić taj ubilački stroj zaostao iz prethodnog Miloševićevog režima, ili oni njega. Ubice su bile brže i organiziranije od države.

O tom vremenu svjedoči i suđenje koje je ove nedjelje obnovljeno ubicama novinara Slavka Ćuruvije. Ubice, čelnici i operativci Državne bezbednosti Srbije postepeno su osuđeni na ukupno 100 godina zatvora, ali je iz proceduralnih razloga to suđenja poništeno i ponavlja se. Ćuruvija je ubijen četiri godine prije Đinđića, u aprilu 1999. godine tokom NATO bombardovanja Srbije. Đinđić, tadašnji šef opozicije i gradonačelnik Beograda, sklonio se tada u Crnu Goru.

Poznatog srpskog novinara Ćuruviju ubila je ista ona obavještajna struktura koja će 4 godine kasnije likvidirati Đinđića. Ćuruvija je i sam prije nego što se opredijelio za novinarstvo pripadao tom sigurnosnom miljeu. Zato ne čudi što su ovih dana na suđenju svjedočili bivši pripadnici SDB-a, prije svih Milorad Ulemek Legija, koji izdržava zatvorsku kaznu od 40 godina zbog učešća u atentatu na Zorana Đinđića.

Veran Matić, istaknuti srpski novinar, predsjednik Komisije koja se bavi istragom ubistva novinara, svoj posao radi odgovorno i pedatntno, ali su rezultati, uprkos načelnoj podršci Vučićeve vlasti, skromni. Otpori duboke države još su uvijek žilavi. Komentirajući ponovljeni sudski proces osumnjičenim za ubistvo Ćuruvije, Matić kaže da je prilično teško identificirati ubice, jer nije postojalo pismeno naređenje da se pokojnog novinara najprije danima prati, a potom i mučki ubije. Za Matića je to pokazatelj da ubistvo nije sistemski planirano i izvršeno, nego je djelo odmetnutih, neformalnih grupa unutar represivnog aparata. Ne bi se moglo reći da je ovaj zaključak prihvatljiv. Naravno da službe koje se bave ovako prljavim i krvavim poslovima ne ostavljaju pisane tragove iza sebe. Nije postojala naredba ni za likvidaciju Ćuruvije, kao ni za strijeljanje Đinđića. Državna bezbjednost Srbije u Miloševićevo vrijeme je i formirana i strukturirana tako da djeluje kao neformalna grupa, čiji zločini će biti, tobože, izvan sistema. Tužitelji u Haagu već dvije decenije tokom suđenja tvorcima te Službe Jovici Stanišiću i Franku Simatovićudokazuju da to nije tačno, nego da su oni i njihove navodno odmetnute parapolicijske jedinice, bili sastavni, važan dio sistema koji ih je formirao. Zato je toliko teško otkriti i kazniti i ubice Ćuruvije, kao što nikada nije otkrivena politička pozadina atentata na Zorana Đinđića, ili prethodno naručitelji likvidacije pristalica Vuka Draškovića. Sistem je najopasniji i najsmrtonosniji kada je nevidljiv i zameće tragove!

Američke sankcije: Selektivna pravda ili stvarna najava akcija?

Kada je 17. januara 2017. godine Ured za kontrolu strane imovine (OFAC)  Ministarstva trezora Sjedinjenih Američkih Država stavio Milorada Dodika na “crnu listu”, buknuo je optimizam u Bosni i Hercegovini.

Dodik je tada kažnjen zbog “opstrukcija Dejtonskog sporazuma” te označen kao osoba koja “predstavlja veliku prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine”.

Danas isti taj Dodik nikad nije bio jači.

Njegove “prijetnje suverenitetu i teritorijalnom integritetu” isto – nikad jače. Sada su i sasvim konkretne. Dodik nikada nije pozvan u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, a kamoli da je optužen. Nema, dakle, ni “otvorenog predmeta”.

Umeđuvremenu, američki su se zvaničnici sastajali s njim, pokušavali se umiljavati. Jednog je od njih i javno odj…ao! Nikom ništa!

Onda je 11. septembra 2018. njegov Nikola Špirić stavljen na “crnu listu” State Departmenta.

Optužen je za “ozbiljnu korupciju”.

Detalji koje je američko ministarstvo vanjskih poslova tada objavili za ovog visokog funkcionera SNSD-a odgovarali su u dobroj mjeri “javnoj percepciji” koja se veže za njega.

Špirić je danas delegat SNSD-a u Klubu Srba Doma naroda Parlamenta BiH. On je i četvrta ruka Dodika, ona koja je dovoljna da se sve blokira u državi i da se ne donese nikakva odluka.

State Department mu je zabranio ulazak u SAD. Kao i punoljetnim članovima njegove porodice. Tresla se gora, desio se abortus!

I sada možemo produžiti ovaj tekst s još nizom primjera gdje sankcije SAD nisu dale nikakav efekat. Amerikanci su iznijeli cijeli niz optužbi za osobe iz BiH koje su sankcionirali.

Većina njih napredovala je u političkoj karijeri.

“Crna lista” SAD za kadrove srpskog, ali i hrvatskog političkog bloka preporuka su za uspješnu političku karijeru. SAD jesu uradile svoj dio posla. U svijetu.

U BiH – nisu!

Ako je neko optužen za “ozbiljnu korupciju”, teške zloupotrebe, veze s organiziranim kriminalom, a da ne pominjemo antiustavno djelovanje, u svakoj državi na svijetu bio bi iza rešetaka. A ključ njegove ili njene ćelije bio bi – izgubljen.

Zašto se to ne dešava u BiH?

Zašto u BiH stranci, na čelu s Amerikancima, mogu praviti vlade, a ne mogu osigurati pošteno suđenje osobama koje su i sami prozvali?!

Kako je moguće da osobe s “crne liste” rukama poslanika Trojke/Osmorke, budu izabrane na čelne pozicije državne vlasti i da oni te odluke pravdaju “saglasnošću” i “instrukcijom” iz (američke) ambasade?

Ambasada jeste demantirala takve tvrdnje i osudila takve odluke. Ali su oni koji su glasali ne jednom tvrdili da su od njih dobili “zeleno svjetlo” i da im takve aktivnosti nisu (bile) drage, ali da su morali i uradili iz ovih ili onih razloga.

Jučer su na “crnu listu” Ministarstva trezora stavljene tri osobe – državljani BiH.

Jedna od njih je Osman Mehmedagić, bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije SAD. OFAC je iznio teške optužbe na njegov, račun SDA i BH Telecoma.

Sa sve tri adrese stigao je zahtjev da se sva saznanja predaju Tužilaštvu BiH i da institucije ove države rade svoj posao.

Istina, ambasador SAD u Bosni i Hercegovini Michael Murphy je u drugoj polovini prošle godine ove, ali i gore i oštrije optužbe iznosio na sastancima s pojedinim zvaničnicima u našoj zemlji. Pominjala se droga, mafija, svašta nešto…

Bio je i jedan više nego buran sastanak na tu temu između ambasadora i (čelnika) SDA.

I tada je od njega zatraženo da podastre dokaze, a SDA će, kao i u nekoliko ranijih slučajeva, kako mu je rečeno, odraditi svoj posao i riješiti se ljudi. Zatraženo je i da iste te dokaze preda Tužilaštvu BiH. A (neki) dokazi se već nalaze tamo.

Iz tog doba, da vas napomenemo, bila je jako aktuelna priča o Sky i Anom aplikacijama. I, kažu, tamo ima svašta.

Druga osoba koju su SAD jučer stavile na “crnu listu” je još jedan “pulen” Milorada Dodika.

“U svojstvu vršioca dužnosti direktora, potom i u svojstvu direktora Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (RUGIP), bh. državljanin Dragan Stanković bio je na čelu agencije odgovorne za Zakon o nepokretnoj imovini iz aprila 2022. kojim je direktno osporen ustavni poredak u BiH, što predstavlja podrivanje Daytonskog mirovnog sporazuma”, stoji u objavi OFAC-a.

Stanković je, dakle, optužen za “osporavanje ustavnog poretka”. Ergo, državni udar! A on je “samo” radio ono što mu “šef” – Dodik naredi.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine već je u barem tri navrata osporio aktivnosti manjeg bh. entiteta u vezi državne imovine.

Sada Dodik najavljuje da će se otcijepiti ako mu se ne da ono što mu ne pripada. A s čime već duže vrijeme mešetari.

Ne znam da li Sky i Anom imaju išta na tu temu. No, već se dugo spekulira u javnosti da je on državnu imovinu već založio na stranim berzama. Čak se “šuška” sa se zbog toga vode i neke međunarodne istrage… Ako je to tačno, onda se donekle može “razumjeti” Dodikova nervoza.

(Ima ovdje i važan detalj da se već duže vrijeme, iza zatvorenih vrata, razmatraju opcije stranaca o “dogovoru” s Dodikom. Ali to je tema za drugi tekst…)

U zadnjoj odluci Ustavnog suda BiH o državnoj imovini “opomenuto” je i Tužilaštvo BiH da treba raditi svoj posao.

No, do sada nisu!

…SAD su jučer objavile novi set sankcija protiv pojedinaca u BiH.

One su, nakon intervencije Joea Bidena predsjedničkim ukazom prošle godine, drugačije nego li su ranije bile.

A desila se i sveopća ruska agresija na Ukrajinu koja je svijet žestoko promijenila. Ukoliko SAD (i Zapad općenito) ne pokažu “mišiće”, neće se ništa nabolje promijeniti.

A “mišići” znače da se osigura da institucije Bosne i Hercegovine konačno počnu raditi svoj posao u cjelosti, a ne selektivno!
(Politicki.ba)

Bitka za Ustavni sud BiH: Na Konakovića može računati samo HDZ, a država BiH ovisi o glasovima Miokovića, Mašića, Arnauta, Žuljevića …

Nije Ustavni sud BiH javno preduzeće pa da se “pospremi” demokratskim “promjenama”, niti je sudija Ustavnog suda državni službenik ili sekretar Državnog parlamenta pa da bude smjeniv nakon izbornog ciklusa ili promjene “parlamentarne većine”. To što Elmedin Konaković izbor sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svodi na nivo izbora državnog službenika ili direktora nekog komunalnog javnog preduzeća, pokazuje da predsjednik Naroda i Pravde ili nije svjestan mogućih posljedica, ili po nečijim uputama radi da baš izazove te posljedice. Ali, šta god da je od ovog dvoje, Konaković je pokazao da se na njega prilikom odlučivanja o ozbiljnim državničkim pitanjima ne može računati. I zato niko i ne računa na njegovih sedam ruku, uključujući i onu brzu ruku Halila Bajramovića, prilikom glasanja o izboru sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Na SDP BiH, čak i ovakav kakav je, mora se računati. Jer oni znaju suštinu politike. Ne može se reći da Aner Žuljević, mostarski kadar ove stranke, ne zna i ne razumije šta to znači kada poluge predaš Draganu Čoviču i HDZ-u BiH. A on, Mostarac Aner Žuljević, odlučuje direktno o tome da li će Dragan Čović dobiti ustavnog sudiju za narednih dvadeset godina. Aner Žuljević, Mostarac, neće imati izgovor pred svojim sugrađanima ako odluči podržati Marina Vukoju. Jer nije Vukojina protukandidatkinja Sanela Butigan-Gorušanović kadar “mrske SDA”. Ona je kćerka sarajevskog SDP-ovca Pere Butigana. I ona je, za razliku od “državnog službenika” Vukoje (pišem pod navodnicima, jer on to nije, iako Konaković tvrdi da jeste), sutkinja. Dugogodišnja sutkinja. Za tri i po godine Aner Žuljević će ići na provjeru kod svojih Mostaraca. Ali Marin Vukoja, bude li izabran, ostat će sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine do 2043. Da, da. Do 2043. godine.

Niko ne može Draganu Miokoviću iz Naše stranke osporiti patriotizam s početka devedesetih. Jer on je, kao Srbin, odlučio ostati na pravoj strani istorije, kada, budimo realni, nije bilo jednostavno biti Srbin na pravoj strani istorije. Jer za Srbe s druge strane si izdajnik, a oni s kojima si ostao ti u potpunosti ne vjeruju. Danas je Dragan Mioković opet na teškom ispitu. Hoće li proteklih trideset godina nesporne privrženosti Bosni i Hercegovini Dragan Mioković žrtvovati dižući ruku za sljedbenike onih koji su bili na pogrešnoj strani istoriji. Ne, Mioković nema alibi. On ne bira između HDZ-a ili SDA. On bira između dvoje Hrvata. Jedan je Čovićev, bez dana iskustva u pravosuđu. A druga je, po ocu SDP-ova Hrvatica, sa velikim pravosudnim iskustvom. Ako će se voditi  patriotizmom, Mioković će izabrati Sanelu Butigan-Gorušanović. Ako mu je presudna stručnost i pravosudno iskustvo, Mioković će glasati za Sanelu Butigan-Gorušanović. A ako će umjesto sebe slušati Elmedina Konakovića, onda će izabrati Marina Vukoju. I time će poništiti dobar dio onog što mu je i donijelo federalni zastupnički mandat.

Izbor sudije Ustavnog suda BiH nije izbor federalnog ili državnog ministra. Izbor ustavnog sudije je izbor čovjeka koji će do 2043. godine cijeniti kome pripada državna imovina, ko je diskriminisan.   Taj ustavni sudija će nekad sutra cijeniti i diskriminaciju u “dvije škole pod jednim krovom”. SDP-ov Damir Mašić želi biti federalni ministar obrazovanja koji obećava ukidanje dvije škole pod jednim krovom. Hoće li to moći uraditi sa ustavnim sudijom Marinom Vukojom ili ustavnom sutkinjom Sanelom Butigan-Gorušanović? Glasanjem o sudiji Ustavnog suda BiH Mašić, zapravo, odlučuje o svom obećanju. Glasa li za Vukoju, Mašić će pokazati dvije stvari. Prva, da je za poziciju spreman prepustiti državu HDZ-u na 20 godina. I druga, da je obmanjivao  svoje birače kada je pričao o tome kako će se boriti protiv diskriminacije.

Damir Arnaut, pročitali smo već na njegovom Facebooku, iz prve je, za razliku od Franklina Roosvelta i Johna Kennedya Jr. , položio pravosudni ispit savezne države New York. Dakle, radi se o čovjeku koji poznaje pravo i ne može reći da mu nisu poznate posljedice izbora Marina Vukoje. On odlučuje hoće li Vukoja biti izabran ili ne. U oktobru 2026. godine će proći ovaj mandat, zastupnički ili ambasadorski, sasvim je svejedno. A Vukoja će ostati do 2043. godine, kada Bosna i Hercegovina bude obilježavala stotu godišnjitu ZAVNOBiH-a. Ako uopće opstane sa ovakvom politikom.

I još jednom – na Elmedina Konakovića i njegov NiP se ne može računati prilikom odlučivanja o bitnim državnim pitanjima. Na SDP BiH mora. Izbor ustavnog sudije nije izbor državnog službenika ili nekog ministra. Bosna i Hercegovina može preživjeti četiri godine Konakovićevog mandata na poziciji ministra vanjskih poslova BiH. Ali dvadeset godina mandata Marina Vukoje u Ustavnom sudu BiH   dovodi u pitanje sve. Jer može Denis Bećirović slati zahtjeve za ocjenu ustavnosti undedogled, ako o tim zahtjevima budu odlučivale Čovićeve i Dodikove ustavne sudije. I samo jednom je dovoljno da jedan strani sudija zažmiri i država Bosna Hercegovina ode “na bubanj”. Onda će biti svejedno ko je ministar, a ko sekretar. Općinski.

Analiza uoči crnogorskih izbora: Sve osim Milove pobjede je katastrofa

Ono što se zbiva u Crnoj Gori sudbinski je važno za Bosnu, i obratno. U oktobru 1991, u Hagu je predstavljen tzv. Evropski plan za rješenje jugoslovenske krize. Njime je zamišljeno da republike imaju pravo na nezavisnost.

Predviđen je „specijalni status za pojedine grupe i oblasti“, drugim riječima prava konstitutivnih naroda, entiteti i zajednice općina. Također, područje (bivše) Jugoslavije ostalo bi zajedničko tržište. Planom je, dakle, bio predviđen ostanak Kosova u Srbiji, zatim uspostavljanje carinske unije i specijalan status za srpski narod u susjednim državama, što su mokri snovi današnjeg beogradskog establišmenta.

Milošević je to odbio. Njemu je to bilo malo. No ubrzo se našao u problemu, jer svi ostali su prihvatili. Čak i tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Evropska zajednica i SAD su zaprijetile sankcijama. Predsjednik Srbije je ostao izoliran. Tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis je (proročanski) kazao da „Srbija mora da kaže hoće li da bude tretirana kao Sadam Husein ili će da pregovara“.

Milošević tada kreće u protunapad. Narodna stranka Crne Gore zatražila je vanrednu sjednicu Parlamenta sa zahtjevom da se sa haškog dokumenta povuče potpis crnogorskog predsjednika. Bulatović je pokleknuo. Uoči novog zasjedanja konferencije, u novembru, Milošević i Bulatović su uputili amandmane na Evropski plan, a kojima se traži pravo na samoopredjeljenje za narode koji želu da ostanu u zajedničkoj državi.

Za razliku od država, narodi nemaju granice. Nije bilo jasno kako narodi mogu ostati u Jugoslaviji, ako je države napuste. Ili je bilo posve jasno. Naime, rukovodstvo bosanskih Srba na čelu sa Karadžićem pružilo je podršku Miloševiću u odbijanju Evropskog plana. Šest mjeseci nakon haške konferencije, 24. oktobra proglašena je Skupština srpskog naroda u BiH, na čijoj je konstituirajućoj sjednici donesena „odluka o „ostajanju srpskog naroda u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom (sic!), SAO Slavonijom (sic!), Baranjom (sic!) i zapadnim Srijemom (sic!)“.

Skupština srpskog naroda nije htjela „specijalan status za pojedine grupe i oblasti“ (entitet) unutar Bosne i Hercegovine, već nasilno uspostavljanje srpskih teritorija i njihovo priključenje proširenoj Srbiji. Riječju, ono što Moskva trenutno radi u Ukrajini. Tadašnji španski šef diplomatije Francisco Fernandes Ordones je na Milošević-Bulatovićeve amandmane reagirao sljedećim riječima: „Za Evropsku zajednicu je jasno da je u Jugoslaviji agresor federalna vojska… Jasno je da postoji i jedna agresija sa veoma preciznim opredjeljenjem, a to je da Srbija traži mijenjanje granica, što dvanaestorica [Evropska zajednica] neće nikada prihvatiti.“

Milošević bi vjerovatno insistirao na prekrajanju granica i svom velikodržavnom projektu, čak i da ga Bulatović nije podržao u tome. Ipak bi mu bilo znatno teže. Bio bi potpuno izoliran. Možda je, između ostalog, lakoća s kojom je potčinio Crnu Goru u njemu osnažila uvjerenje da će ostvariti svoje ciljeve i u Bosni i Hrvatskoj.

Paralelno sa prethodno opisanim procesom, traje još jedan, možda i važniji proces, u kojem ponovo Crna Gora ima izuzetnu ulogu. O njemu je pisao Marko Attila Hoare u svojoj (našoj javnosti slabo poznatoj) knjizi „Kako se Bosna naoružavala“.

Potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i njegov crnogorski član Branko Kostić 3. oktobra 1991. izjavljuje da će preuzeti ulogu predsjedavajućeg u odsustvu Stjepana Mesića. Nadalje, krnje Predsjedništvo, koje tada, uz crnogorskog člana, čine članovi iz Srbije, Vojvodine i s Kosova, preuzima ulogu vrhovnog zapovjednika JNA, iako pravo da komanduje vojskom imao isključivo kompletno osmočlano Predsjedništvo. Bio je to klasični državni udar.

Pet dana poslije, krnje Predsjedništvo SFRJ je odlukom 1/49 promovisalo Ratka Mladića u rang general-majora. U periodu nakon toga, JNA koja se nalazi pod kontrolom krnjeg Predsjedništva izvodi brutalan napad na Vukovar, a zatim izvodi manevre, premještanja ljudstva i opreme, s ciljem pripreme rata u Bosni.

Početkom decembra, srpski član krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisav Jović bilježi u svom dnevniku: „Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA.“

Dvadesetak dana kasnije, Jović bilježi da je general Kadijević izvijestio Miloševića da je obavljeno 90 odsto zamišljenih premještaja. Upravo će ove dvije bilješke biti među glavnim dokazima, zahvaljući kojima je Haško tužilaštvo, u više slučajeva, uspjelo dokazati učešće Srbije u ratu u Bosni koji je okarakterizan kao međunarodni oružani sukob.

Crnogorci Kostić i Bulatović su, s Miloševićem, Jovićem i generalom Životom Panićem, bili u delegaciji koja se 30. aprila 1992. godine sastala sa Karadžićem, Koljevićem i Plavšićkom, kako bi se – što ponovo otkriva Jović u dnevniku – izvršile pripreme za uspostavu vojske bosanskih Srba i odlučeno da će njen komandant biti Mladić.

Navedena odluka, dakle, nije bila samostalna odluka rukovodstva bosanskih Srba, već odluka čelnika Srbije i Crne Gore, uz konsultacije sa Karadžićem i njegovim krugom. Nedugo nakon navedenog sastanka, 8. maja 1992, krnje Predsjedništvo SFRJ pod Kostićevim predsjedavanjem smjenjuje Milutina Kukanjaca sa mjesta komandanta 2. vojnog okruga u Sarajevu i imenuje Ratka Mladića. Ratni zločinac Mladić će, u intervjuu za NIN (28. 1. 1994.) otkriti da je, čim je imenovan, odmah počeo sa uspostavom Glavnog štaba „srpske vojske“.

Sedam dana nakon toga, dolazi do zvaničnog, a zapravo fiktivnog povlačenja JNA iz Bosne. Na teritoriju novouspostavljene Savezne Republike Jugoslavije prešlo je samo 14 hiljada vojnika, dok ih je više od 80 hiljada ostalo, pod novim imenom (VRS), ali su, kako je utvrdio Haški tribuna, do kraja rata ostali pod općom kontrolom Savezne Republike Jugoslavije kao agresora.

Branko Kostić i Momir Bulatović su odigrali izuzetno važnu ulogu u poduhvatu pokretanja rata u Bosni, te pokušaju njene podjele. U ključnim trenucima, pomagali su Miloševiću da održi privid legalnosti, te su mu stavljali na raspolaganje resurse crnogorske države. U konačnici, učestvovali su u imenovanju generala Mladića, koji će u julu 1995. lično nadzirati masovne likvidacije srebreničkih Bošnjaka.

U Crnoj Gori su uskoro predsjednički izbori. Milo Đukanović se jedini od favorita (tj. onih koji imaju izgledne šanse da prođu u drugi krug) obračunao sa naslijeđem 90-ih. Jedan je od najglasnijih kritičara Miloševićeve politike. Govori istinu o velikosrpskoj agresiji na Bosnu tokom 90-ih, te se odupire pokušajima beogradskog establišmenta da velikosrpski projekat provede mirnim sredstvima. Zahvaljujući Đukanoviću, Crna Gora je zvanično priznala genocid
u Srebrenici, postala članica NATO-a i uspostavila dobrosusjedske odnose s Bosnom. Crna Gora je sudbinski važna za Bosnu.

Naši međusobni odnosi su u proteklim godinama, za vrijeme Đukanovićeve vlasti, bili dokazni primjer da je normalan život na ovom podneblju moguć, bez obzira na vjerske i etničke razlike, kao i da je ključni preduslov za izgradnju normalne sadašnjosti zdravo suočavanje sa teretom prošlosti, naročito kada je riječ o masovnim zločinima.

Opozicija Đukanoviću, koju je prethodnih godina predvodio Dritan Abazović, revno je potkopavala odnose između Crne Gore i Bosne. Stvari bi, čini se, mogle postati još gore, ako na predstojećim izborima pobijedi neko od dvojice preostalih favorita – Andrija Mandić ili Jakov Milatović.

Mandić je transparentni četnik. Njega je, prije dvije godine, duboko uznemirilo to što se Crnogorski parlament poklonio žrtvama Srebrenice, usvojivši rezoluciju o genocidu. Siguran sam da nijedan normalan Bošnjak, građanin Crne Gore, neće glasati za njega.

Puno opasnijim se čini Milatović, koji se predstavlja kao proevropski lider, a ispod površine u njemu se krije srpski nacionalista. Vidjelo se to tokom njegove posjete Miloradu Dodiku, u Banjoj Luci. Na stolu su bile zastavice Crne Gore i Republike Srpske. Milatović je govorio o „impulsu saradnje“ i „zamajcu ekonomskih odnosa“, i to ne bilo kakvih, već onih između „Crne Gore, Republike Srpske (sic!) i Bosne i Hercegovine“.

Pakao 90-ih počeo je upravo pokušajem da se SAO Slavoniju, Krajina, a kasnije i „srpske teritorije u BiH“ uzdignu u rang država. Nijedan iskreni proevropski političar to ne bi radio. Time se vraćam na Branka Kostića (zamalo ne rekoh Kockicu, mada imajući u vidu nastavak, omaška bi imala smisla).

Kada je JNA, 2. maja 1992. godine, u okviru frontalnog napada na Sarajevo, na aerodromu uhapsila predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, tadašnji komandant JNA Blagoje Adžić pozvao je Kostića.

U trećem dijelu „Smrti Jugoslavije“, sam Kostić svjedoči o tome: „Ja sam, moram reći, bio iznenađen i, iskren da budem, nije mi to bilo neprijatno čuti. Ali sam znao da to može imati implikacije. Znajući da se naš razgovor sluša, ja sam mahinalno reagovao i kazao: ‘Pa valjda, Blagoje, nisu ga uhapsili, nego su ga zadržali radi njegove lične bezbednosti u kasarani našoj u Lukavici.’ Kaže: ‘Ne, ne, uhapsio ga je ovaj.’ Blagoje verovatno nije u trenutku shvatio šta ja želim, šta hoću time da kažem, itd.“

Jednako kao Kostić i Adžić nekada, danas su Mandić i Milatović dio jednog te istog projekta. Samo drugačije govore. Mandić glupavo iskreno, a Milatović prijetvorno, kao đavo s licem Branka Kockice.

Ako bi represivni mehanizam Otvorenog Balkana sutra hapsio ljude po Crnoj Gori zbog njihove etničke pripadnosti ili političkog stava, Mandić bi kao predsjednik kazao da su uhapšeni, dok bi Milatović, „zbog implikacija“, objasnio da su „zadržani radi lične bezbjednosti“. To je, čini se, jedina razlika među njima.

Bošnjaci u Crnoj Gori znaju sami najbolje za koga će glasati. Što se tiče nas u Bosni, nema nikakve dileme da je sve osim Đukanovićeve pobjede katastrofa.

(članak je izvorno objavljen na crnogorskom portali cdm.me)

Kolumna Vildane Selimbegović: U raljama atentat(or)a

Sarajevsko naselje Ciglane, 16. marta 1999. godine, potresla je snažna eksplozija: pod službeni automobil Joze Leutara, doministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, podmetnuta je bomba. Teško su povrijeđeni Leutar i njegov vozač, a 12 dana kasnije, u Kliničkom centru, Leutar je podlegao. Istraga atentata na Leutara traje gotovo 24 godine. Bez rezultata.

Opet atentat!

Istoga dana prošle godine, na drugom kraju grada, na Dobrinji, opet atentat: ovaj put meta je bio prof. Matej Živković, dopredsjednik Komisije za vrijednosne papire FBiH. Teške povrede prof. Živković je srećom preživio, ali je učinkovitost istrage identična: ona traje bez rezultata.

Da priča o našoj policiji i pravosuđu bude kompletna, valja joj dodati i podatak da je na prof. Živkovića, na istom mjestu, nadomak stana u kojem živi, mjesec prije također pokušan atentat. MUP Kantona Sarajevo, naime, u svom je izvještaju zabilježio kako je “nepoznata osoba 15. februara u Ulici Miroslava Krleže do broja 12 iz vatrenog oružja pokušala ubiti Živkovića”.

KVP je za privredu Federacije ono što je MUP za bezbjednost, što bolno razotkriva ne samo stepen moći i razloge zbog kojih su Ćelam i prethodna družina srasli sa institucijom rušeći je iznutra, već upućuje i na značaj (zlo)upotrebe položaja u slučajevima kakav je Bosnalijek. Prof. Živković bio je jedan od rijetkih u KVP-u koji se protivio različitim aršinima KVP-a, koji se zalagao za zakonitost u radu institucije i koji je – iznenađenje? – u vrijeme vlastite golgote pomagao istrage Tužiteljstva BiH u slučajevima koji su razotkrivali hobotnicu čije su krakove činili razni blekići, uzunovići i jahići. Slučajevi Profit (Hasan Ćelam, Zijad Blekić i dr.) i Bosnalijek (Nedim Uzunović i ostala bulumenta) bili su ne vrući, nego vreli prije godinu, a valjda je i vrapcima na grani jasno u kojim su fazama sada, najprije i najviše zato što je prof. Živković eliminiran iz istrage. Prof. Živković je, naime, neko ko razumije materiju, umije pokazati i dokumentirati zloupotrebe KVP-a, pa je automatski i nepoželjan svjedok za svoje kolege, pomagače iz samog KVP-a. Valjda niko nije toliko naivan da povjeruje kako je Ćelam bio sam svoj majstor!

Protiv kriminala i kriminalaca

Šta se danas dešava s optužnicom za Bosnalijek, povremeno čujemo od samog glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH Milanka Kajganića. Koji nas obavještava šta se čeka, koliko je slučaj kompliciran i kako je tražena međunarodna pravna pomoć. Direktor Bosnalijeka je u dva navrata hapšen pa puštan, pojavila se i polujavna, skrivana informacija o navodnim pripremama za nagodbu (čim se pojavi optužnica), ali i iste takve informacije o nesebičnoj pomoći aktuelnog saziva KVP-a u odbrani Uzunovića i Ćelamovih (podrazumijeva se i Blekićevih) malverzacija. Adnan Zukić, Ćelam novog saziva, i njegova desna ruka Romeo Zelenika, za koga Tužiteljstvo Kantona Sarajevo nikako da utvrdi je li se lažno predstavljao, odnosno da li zbog toga uopće može biti član KVP-a, umjesto da Komisiji vrate vjerodostojnost, zakonitost u radu i u konačnici povjerenje privrede i privrednika, nastavljaju utabanim stazama svojih prethodnika i (njihovih) suradnika iz KVP-a. Nije nikad bila tajna – i Ćelam i Uzunović i Blekić svojim (ne)djelima nisu samo izdašno finansijski profitirali, za njih su imali i nedvosmislenu političku podršku koja se na razne načine isplatila. Upravo zato Zukić i Zelenika, uz pravnu podršku sekretara KVP-a Dejana Davidovića, nastavljaju tamo gdje su njihovi prethodnici stali. Usuđujem se reći, još i žešće, potaknuti uvjerenjem o nekažnjivosti i nedodirljivosti onih koji su KVP i doveli u ovakve faze.

Stoga je bjelodano jasno zašto je eliminacija prof. Živkovića iz KVP-a jednako trebala osumnjičenicima vezanim za rad prethodne Komisije, kao i aktualnim gospodarima federalnih finansijskih tokova. Matej Živković je svojim principijelnim angažmanom ustao protiv kriminala i kriminalaca. Zato je u dva navrata bio izložen pokušajima ubistva. Zato istrage o atentatu na njega nemaju rezultata. Zato je umalo prošao kao Leutar. A za sve one nevjerne tome, da ne kažem istražitelje koji istim intenzitetom guraju pod tepih razloge atentata na Leutara nekad i prof. Živkovića danas, jedno podsjećanje: upravo je na Ciglanama, davne 2002. godine, izvršen prvi napad na jednog člana KVP-a. Dvadeset godina kasnije, napadi su prerasli u atentat. Hoće li policija i pravosuđe čekati da neki naredni atentat uspije, pa da se pozabave KVP-om?

Visoki predstavnik arhivom demantuje sadašnjost: Schmidt je bio “neoprezan”, ali OHR to ne može reći

Ured visokog predstavnika implicitno je priznao da je Christian Schmidt jučer tokom govora u Budimpešti relativizirao ili – makar – umanjio razmjere genocida u Srebrenici.

U šturoj objavi na društvenim mrežama OHR-a treba gledati šta je napisano, ali i šta nije napisano. A nigje ne stoji izjava da Schmidt jučer nije govorio o “genocide style situation”.

Niti može biti napisano, jer je visoki predstavnik to rekao.  Za Politicki.ba to su jučer potvrdile četiri osobe. Svi oni svojim su ušima čuli, nisu mogli vjerovati šta govori visoki predstavnik i reagirali su. Na društvenim režama rastući je niz onih koji su bili u sali i koji i danas pišu da su čuli da je Schmidt govorio o “genocide style situation”.

Sada se radi na tome da se osigura ili video snimak ili kompletan transkript govora održanih na panelu na kome je govorio i Schmidt. Ide presporo i prekomplicirano iz mnoštva razloga.

No, bilo ili ne bilo videa, bilo ili ne bilo transkripta, Schmidt je rekao to što su prisutni na panelu čuli. I šteta je ostala.

Način na koji se ona sada nastoji sanirati odraz je i stanja u OHR-u. Ko je bilo ko tamo taj koji će reći da je “šef pogriješio”, ako sam šef to neće priznati!?

S jedne strane, Schmidt je po vokaciji pravnik. I samim tim morao bi znati šta priča. Pogotovo kada su teme iz njegove struke u pitanju. S druge, i Schmidt je čovjek. Pogriješi.

Ali neće svaki čovjek priznati grešku.

Nura Begović, jedna od Majki Srebrenice, jučer je za Politicki.ba izjavila da ovo nije prvi put da Schmidt daje neoprezne, neodmjerene, neutemeljene izjave o genocidu u Srebrenici.

Prema njenim tvrdnjama, stvar je u jednom momentu otišla predaleko pa ga je pitala da nije bolestan.

OHR je danas na sve odgovorio istupom visokog predstavnika u Potočarima tokom 27. godišnjice genocida u Srebrenici.

Time su htjeli poručiti da je to jedini zvanični stav ove institucije o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine.

Sve ostalo su “zlurade interpretacije”. I baš ta kovanica kaže, a da ne piše, da jeste Schmidt rekao ono što su jučer čuli mnogi.

I znači da u OHR-u nisu sretni zbog toga, da ih ljuti što su neki “poletjeli da ‘slave’ šefov lapsus”, te da nisu sretni što ni sam šef neće da shvati/prizna, ne želi ili ne razumije da se nije dobro izrazio.

Ima još jedan detalj iz cijele situacije koji je indikativan.

Schmidt je vjerovatno prvi istaknuti zvaničnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji je rekao da se trebao desiti jedan takav zločin da bi se rat u Bosni i Hercegovini okončao.

Tek ta izjava otvara cijeli niz neugodnih pitanja koja su prisutna od jula 1995. godine. Neka od njih upiru prstom u ulogu međunarodne zajednice u ratovima koje je Srbija vodila protiv većine ostalih država bivše Jugoslavije. Ti se ratovi i sada vode. Ne čuju se pucnji i eksplozije (još), ali su mete i ciljevi isti.

I jedna od ratnih operacija jeste poništavanje istine o genocidu u Srebrenici.

Taj zločin otvorena je rana na bošnjačkoj duši i mi imamo pravo i ljudsku obavezu boriti se protiv negiranja genocida, bez obzira ko to činio i na koji način.

Međunarodna zajednica, pak, ima obavezu boriti se protiv negiranja genocida i zato što je on nepobitno utvrđen na najvišim institucijama međunarodne pravde.

Sve ostalo je opasno igranje. Ono možda danas nekome odgovara, jer se igra igra u nekom tamo dvorištu. No, sutra će “isto kolo” doći i njima u avliju.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...