Analize

Duška Jurišić, Adis Deljković, Jasenka Isović-Tica, Fadil Mandal, Amer Tikveša, Mirela Bubalo …: Kako su “nezavisni” novinari i “analitičari” popunili savjetnička i ambasadorska mjesta u “režimu” sarajevske Trojke

Predizborna podrška se isplatila. Novinari javnih servisa BHRT-a, FTV-a i TV SA, te Avaza, Pressmedie i drugi analitičari koji su bili najglasniji u kritiziranju vlasti, postali su dio “režima”. Istraga.ba donosi kraću listu novinara i analitičara koji su, preko noći, postali budžetski korisnici.

Krenimo od Predsjedništva BiH. Dugogodišnji urednik vanjskopolitičke emisije Global na BHRT-u Adis Deljković postao je savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Denis Bećirovića. Deljković je na toj poziciji naslijedio bivšeg novinara Klixa, Avaza i Fokusa Amila Dučića koji se, nakon kratkog izleta u savjetničke vode, vratio u medije. U Kabinetu Denisa Bećirovića bi, uskoro, kao saradnik, trebao biti angažiran i bivši novinar Slobodne Bosne Mehmed Pargan.

Osim toga, Kabinet Denisa Bećirovića je predložio imenovanje dugogodišnjeg dopisnika više bh. medija iz New Yorka Erola Avdovića za ambasadora u Belgiji. Supruga “nezavisnog analitičara” Esada Bajtala imenovana također je imenovana za novu bosanskohercegovački ambasadoricu iz reda bošnjačkog naroda.

Kabinet člana Predsjedništva BiH Željka Komšića je za ambasadora u Sloveniji predložio vlasnika magazina Start Daria Novalića, dok je ambasadorsku poziciju u Madridu dobila dugogodišnja urednica Radio Sarajeva Vesna Andre-Zaimović.

Profesionalizam Duške Jurišić između NiP-a i Naše stranke

Bivša direktorica kantonalnog javnog servisa TV Sarajevo postala je zamjenica državnog ministra. Naime, “preprofesionalna novinarka” Duška Jurišić profesionalno se rasporedila u Našu stranku nakon čega je dobila poziciju zamjenice ministra ljudskih prava BiH. Duška Jurišić je za svoju savjetnicu izabrala Ranku Ninković-Papić, suprugu “nezavisnog analitičara” Žarka Papića.

Analitičar Žarko i savjetnica Ranka Ninković-Papić

Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je za savjetnicu za medije izabrao Mirelu Bubalo, “utemeljiteljicu” “fake portala” presmedia koji je u međuvremenu postao “presmediabih”. Mirela Bubalo je savjetničko iskustvo stekla u kabinetu bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je mandat iskoristio da savjetnicu “uhljebi” u državnu službu. Međutim, pošto je plaća državnog službenika znatno manja, Bubalo je zamrznula svoj radni odnos u državnoj službi i ponovo je angažovana na puno plaćenijim savjetničkim poslovima.

Mirela Bubalo

Jasenka Isović-Tica je proteklih godina bila urednica na Radio Federacije BiH. U pitanju je supruga odgovornog urednika informativnog programa FTV-a. Danom nametanja Nermina Nikšića za premijera Federacije, Isović-Tica je postala “Vladina službenica”. U ovom trenutku ona savjetuje premijera Nikšića, dok njen suprug Željko Tica upravlja informativnim programom federalnog javnog servisa FTV.

Jasenka Isović-Tica i Nermin Nikšić iz vremena “profesionalnog” novinarstva

I nakon nestanka SBB-a, dugogodišnji urednik Avaza Fadil Mandal je ostao na budžetu. On je sada savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića. Njegovo imenovanje za savjetnika lično je tražio utemeljitelj Avaza Fahrudin Radončić.

Na federalnom nivou je udomljen i dugogodišnji urednik i voditelj na BHRT-u Seid Masnica. On je službeno imenovan za savjetnika federalne ministrice obrazovanja Jasne Duraković.

Seid Masnica I Jasna Duraković

“Disident”, “analitičar”, “književnik” i “novinar” Amer Tikveša je postao savjetnik za medije predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Mirjane Lepić-Marinković. Proteklih godina Tikveša je “nezavisno analizirao” iz prostorija Naše stranke.

Amer Tikveša

Ervin Mušinović je godinama bio novinar portala Klix. Nakon toga postao je savjetnik bivšeg federalnog ministra Aljoše Čampare koji ga je “udomio” u Centru za obuku na Vracama. No, zbog razlike u plaći, Mušinović je zamrznuo svoj radni odnos u državnoj službi i postao je, opet, savjetnik Aljoše Čampare angažiran sa Mirelom Bubalo na pisanju tekstova za portal presmediabih. Nakon što je Čampara postao “civil”, Mušinović je prebačen u nadležnost novonametnutog federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka. Mušinović je trenutno Isakov savjetnik za medije.

Ervin Mušinović sa ministrom Isakom

Na “kantonalnoj razini” Vlada koju čine stranke Trojke imenovala je dvoje “nezavisnih analitičara” u upravne i nadzorne odbore kantonalnih preduzeća i ustanova. Tako je “analitičarka” Ivana Marić postala predsjednica Nadzornog odbora Javne ustanove “Kamerni teatar 55”, dok je profesor Enver Kazaz za člana Nadzornog odbora TV Sa.

Mostarski soko kapetanu Nikšiću zadao agendu: Kako će trojka umiriti Čovića?

Nismo morali dugo čekati da Dragan Čović, šef HDZ-a izda nova naređenja koalicionim partnerima i to za narednu sedmicu. Nezadovoljan je nosilac evropskih vrijednosti i šampion EU integracija kako se odvijaju procesi. Tako je danas na svom stranačkom tijelu utvrdio agendu državne vlasti.

“Želimo pokušati imati šest ili sedam zakona u proceduri. Iduće sedmice će biti jako puno sastanaka sa međunarodnim predstavnicima i između stranaka koje predstavljaju vlast na državnom i entitetskom nivou. Evidentno je da neko još uvijek pokušava destabilizirati procese u BiH. Moj stav je da se ne smijemo baviti sami sobom već moramo biti proaktivni i napraviti iskorak ka EU”, rekao je Čović.

Kaže da je trenutni tempo prespor. Nakon državne vlasti, a zatim i nametnute Vlade FBiH, Čović sada iščekuje rasplet u Vladi HNK jednoj od najvažnijih utvrda HDZ BiH. Za vlast se bore SDA, i SDP sa partnerima a koji nemaju dovoljno ruku. Nije pomoglo ni to što je Čović sastančio sa Nikšićem na Jahorini. Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić ne može obezbijediti šest ruku. Barem ne Bošnjaka.

Izdao je Čović komandu. Hitan sastanak u centrali SDP-a 22. juna. Ali tog dana dolazi i mađarski premijer Viktor Orban pa će sastanci biti prilagođeni susretima s Orbanom. Javnosti nisu predočeni termini sastanaka sa Orbanom niti ko će se u Sarajevu s njim sastati. Orban će nakon Sarajeva u Banja Luku. Nije isključeno da Čović bude Orbanov sagovornik, svakako dijele iste vrijednosti – izmjene Izbornog zakona na kršćanskoj osnovi, kako je to kazao šef mađarske diplomatije Petar Sijarto. Čović ne odustaje od svoje agende. Dobrim dijelom ga prati Dodik, ali “bošnjačka strana” još nije u potpunosti zagrizla mamac. Kako obezbijediti legitimno predstavljanje i promijeniti Izborni zakon bez promjene Ustava BiH i implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava.

Čović diktira tempo i međunarodnoj zajednici kada će se i s kim sastati. Jer ipak međunarodna zajednica treba prva “baciti oko” na Izborni zakon. Doduše, koji poen aktuelna vlast je izgubila na izmjenama Zakona o VSTV-u, ali dobila zbog “jedinstva oko ukidanja PDV-a na doniranu hranu”.

Mostarski soko izdao je još jednu naredbu kapetanu Nikšiću  – imenovanje Vukoje u Ustavni sud BiH mora biti naredne sedmice jer ipak dogovor je dogovor.

“Što se tiče Ustavnog suda, slučajno sam bio na njihovoj konferenciji o izvršenju odluka. Mislim da prva stvar koju trebamo uraditi jeste imenovati suca koji nedostaje i insistirat ćemo da u skladu s dogovorom završimo proces imenovanja naredne sedmice. Tada ćemo imati sedam sudaca u Ustavnom sudu. Naravno da otežava proces ako nemate predstavnika jednog naroda. Tu temu ćemo razmatrati naredne sedmice kada se sastane Trojka, HDZ i SNSD”, poručio je Čović odgovarajući na pitanje kako komentariše povlačenje suca iz RS-a iz ovog suda.

Puno je posla pred Nikšićem i ostalima naredne sedmice. Čović ima plan od kojeg neće odstupiti. Dodik ima plan koji svakim danom sigurno provodi u djelo.

Nikšić, Konaković i Forto svojim ministrima i zastupnicima dat će listu zadataka. U tom trenutku zaboravit će crvene linije o zaštiti države. Jer važnije je da ne dobiju crveni karton mostarskog sokola i ostanu bez vlasti, nego da ih historija pamti da su rekli ‘NE’. Za to im služi Denis Bećirović sa svojim saopćenjima. Samo je pitanje do kada će to biti dovoljno.

(NAP)

A sad, adio: Secesionistička partija i Dodikov šah-mat u Sarajevu!

Politička majstorica koju igra Milorad Dodik sve su prilike da će imati ishod koji apsolutno odgovara kreatorima politike apsolutnog lidera entiteta Republika srpska.

Dodik više nije neko ko najavljuje, odavno je on u fazi uspješnog realizatora tih planova. Priznao je tako vladar Rs-a da je uspio izbaciti iz vlasti SDA, kao najveću prijetnju po Rs, te da dok se god bude on pitao, SDA neće pitati.

Očito mu pašu više oni koji vjeruju u njegovu evropsku transformaciju, pa je tako uspio ishodovati što ranije nije mislio ni pokušati. UIO donosi odluke u korist Rs-a, na štetu FBiH, pomažući Dodiku da se iščupa iz ekonomskog blata.

Istovremeno, OSA na čijem je čelu Bošnjak s kojim se Dodik slaže, donosi odluke i dozvoljava ulaske srpsko – ruskim lobistima i promotorima. Oni sada slobodno kroz BiH mogu širiti svoju ideju.

U Vijeću ministara osakaćena je nabavka američkih helikoptera za OSBiH, upitno je hoće li ikada do nje doći. Forto s Goranom Vesićem lako dogovara autoput do Srbije, Nikšić se još lakše dodgovara s Dodikom za sve što maestru iz Laktaša odgovara. Entitetske vlade sjede zajedno i dogovaraju kao da državni aparat ne postoji.

I mnogo toga redom pošlo je za rukom otkako je “istjerao SDA iz vlasti i otklonio najveću prijetnju po Rs”. No, Dodik zna da mu sve što je do sada učinio s partnerima koji mu odgovaraju, nije dovoljno za konačni cilj – potpuno razbijanje BiH i osamostaljenje Rs.

Ali, maestralno povlači figure i partnere iz Sarajeva ostavlja u stanju iznenađenosti. Ti iznenađeni partneri ga nastavljaju hvaliti po internacionalnoj zajednici, čime Dodik kupi neophodne poene i vrijeme.

Zato je danas pitanje državne imovine zapravo više u rukama Dodika, nego li kod međunarodnih i sarajevskih aktera bh. zbilje. A Dodik zna biti strpljiv i u strpljivosti uvijek spreman. Spremno je odigrao igru sa nizom antiustavnih zakona oko imovine, pa je sada dio tih zakona na snazi (poput onog o imovini koju koriste institucije Rs), a dio u nekom pravnom vakuumu. I dok se Schmidt nagurava sa sopstvenim dualizmom, dok od ambasade do ambasade voda eksperte poput MI6 agenata, Dodik čeka novu priliku da završi posao.

A najavio je da ništa što dogovara sa partnerima iz Sarajeva i Draganom Čovićem neće biti dogovoreno, dok sve ne bude dogovoreno. Dakle, sve što se tiče države BiH, njenog opstanka i evropskog puta (atlantski je na sve dužem štapu), Dodik neće prihvatiti dok se ne ispune njegovi zahtjevi.

A njegov zahtjev za odlaskom stranih sudija iz Ustavnog suda BiH traje koliko i secesionistički planovi. Sada kada jedan sudija iz Rs-a nije u Ustavnom sudu (penzionisan), a drugi najavljuje da je na bolovanju i da će se povući, Dodik je blizu šah-mata u prvoj partiji. Jer, ustavne sudije bira NSRs, a Dodik tamo apsolutno kontroliše situaciju. Izbora tih sudija, skoro pa potpuno sigurno, neće biti dok strane sudije ne napuste Ustavni sud BiH. Dodik je to, između ostalog, i najavio.

Time će Ustavni sud BiH, kao prepreka Dodikovim ciljevima, biti neutralisan dugoročno, a Dodik će se potpuno moći posvetiti djelovanju za odlazak i OHR-a. U toj partiji nesumnjivo će iskoristiti zakone o nevladinim organizacijama i kriminalizaciji klevete, te će njihovo povlačenje usloviti zaključkom da je uspostavljena vladavina prava, bez obzira što nesrpsko stanovništvo u Rs-u nikada neće doći do ostvarenja svojih prava.

S druge strane, po pitanju državne imovine, Dodik će igrati na entitetske vlade s Viškovićem i Nikšićem na čelu i dogovor uz patronat međunarodne zajednice, kojim će vrlo moguće u nepovrat otići državnosti i suverenitet Bosne i Hercegovine. Dionica kojom se kreće Schmidt upravo je voda na Dodikov mlin.

Borba za opstanak Bosne i Hercegovine ili njen nestanak, ovisno kako se gleda, ušla je u završnu fazu. Dodik ima ozbiljnu i rezultatsku i terensku prednost, pa bi iz faze “ozbiljne zabrinutosti”, probosanski blok morao preći u fazu akcije kojom će rezultat barem dovesti u egal.

U suprotnom, momentum koji Dodik sanja i za koji vrlo naporno radi, mogao bi doći vrlo brzo, toliko brzo da Bosnu i Hercegovinu ubije šok iznenađenosti.

Odlazak kod Putina, Erdogana, Alijeva, putanja kretanja Željke Cvijanović, podrška iz Beograda i ignorantski pristup zapadnih diplomatija na Dodikovo djelovanje, jasno upućuje kakav nam se scenarij sprema.

Dodatno, igrači koji sada igraju u političkoj reprezentaciji na federalnom i državnom nivou pod zastavom BiH, toliko su spretni dati autogolova, da je Dodikovo da samo drži loptu na našoj polovini terena.

Šahovski rečeno, Dodik nam je potopio i konje i skakače, topove smo izgubili davno, još da kralja (državnu imovinu) poklopi kraljicom i možemo komotno obući cipele Kurda. Čisto da se naviknemo da države nemamo.

A imali smo je, samo je nismo znali sačuvati. Odlična partija, majstor Milorade!

(NAP)

Zna li Forto šta radi Čović: Zajednička sjednica Vijeća ministara BiH i Vlade Hrvatske obična farsa, u Neumu je sve dogovoreno!

Predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora BiH  Dragan Čović u Neumu je razgovarao s delegacijom Vlade Republike Hrvatske, koje je predvodio potpredsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović i ministar finansija Marko Primorac.

A, razgovarano je o graničnim prijelazima u Neumu, odnosno Kleku i Bistrini te kako unaprijediti postojeće stanje, unaprijediti cestovnu infrastrukturu!? I nije Dragan Čović ministar prometa i komunikacija BiH, to vam je Edin Forto, ministar koji dalje od Facebooka nije odmakao, niti je, što je bilo za očekivati, reagirao na skandalozan sastanak stranačkog predsjednika sa vrhom Republike Hrvatske.

Po nadležnostima nije Čović imao šta tražiti u Neumu jučer, već upravo Forto, kojeg više zanima koliko ima popularnost na društvenim mrežama, nego kako to da predsjednik HDZ-a razgovara o temama kojima se bavi njegovo ministarstvo.

Poruka je jasna, zaokruživanje hrvatske teritorije uz nevidljive granice, jer Hrvatska je svugdje gdje žive Hrvati. Uvažavajući dugogodišnje aspiracije Hrvatske u BiH, koje imaju i hašku presudu UZP-a, ne treba iznenaditi da ovako vrh Vlade Hrvatske otvoreno razgovara samo sa HDZ-om, o pitanjima koja im realno ne može riješiti Čović, ali iznenađuje i zastrašuje odsutnost resornih ministara koji još pripadaju tzv. ‘probosanskoj kvoti’ ili rečeno Dodikovim rječnikom ‘bošnjačkoj reprezentaciji’, koji sve mirnije prihvataju nevidljivu podjelu Bosne.

Nevidljivu u smislu da je BiH teritorijalno netaknuta, ali suverena je sve manje!

Saopćenje i medijski nastupi s jučerašnjeg sastanka govore i da je zajednička sjednica vlada BiH i Hrvatske kozmetičke prirode, gdje će ‘forte’, ‘konakovići’ dizati ruke za već unaprijed dogovorene stvari na relaciji Čović vrh Hrvatske.

Ekonomski uspjeh bilo kojeg dijela BiH, a pogotovo uspješna sezona u Neumu u interesu je ne samo građana BiH i Hrvata koji žive ovdje, nego i u interesu Republike Hrvatske, istaknuo je u ponedjeljak u Neumu potpredsjednik Vlade RH i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.

A, iz Sarajeva muk. Niko da prozbori da brigu o Neumu vodi Bosna i Hercegovina!

Još da je i Konakovićev Grlić-Radman bio u Neumu, pa da dogovore i lobiranja za BiH po Briselu i svijetu, sastanak bi bio potpun, a suverenitet BiH do kraja srušen.

Jer dva nacionalizma, velikosrpski i velikohrvatski (dok se izmišlja bošnjački radikalizam) protiv jedne Bosne i Hercegovine i njenih građana ne prestaju djelovati. Cilj političkog vrha dvije susjedne zemlje je raskomadati i međusobno razdijeliti teritoriju Bosne i Hercegovine, a pošto crtanje novih granica više ne dolazi u obzir pristupili su novim metodama – kroz institucije BiH srušiti suverenitet BiH, i ovladati onim teritorijem gdje živi ‘njihov’ narod. I sve to uz aplauze iz političkog Sarajeva.

(NAP)

“Građanska” i “liberalna” demokratija SDP-a i NS-a: Dva kongresa sa istim jednoumljem

Dva kongresa u jednom danu. Dva lidera. I jednoumlje.

Niti Socijaldemokratska partija, a ni Naša stranka nisu imali kuveta da makar svom članstvu prirede demokratski festival – da imaju dva ili više kandidata za predsjednika stranke.

SDP je otišao “korak dalje” pa je aktuelnom predsjedniku produžio mandat za još pola novog mandata.

Kažu da ta odluka nije u skladu sa Statutom. Ali, koga briga.

Naša stranka je u sjeni verbalne paljbe između Nermina Nikšića i Irfana Čengića ponovo izabrala Edina Fortu za svog predsjednika. Ni on, naravno, nije imao protivkandidata.

Ako SDA baštini takvu politiku, ako se niko ne smije usuditi ni pomisliti da izađe na megdan Miloradu Dodiku, ako Dragan Čović podmlađuje sve u HDZ-u osim sebe, kakve nam to poruke šalju SDP i NS?

U najmanju ruku da su isti kao stranke koje su proteklih godina tako žestoko kritizirali. Sve dok s HDZ i SNSD nisu ušli u koaliciju.

To što je javnost pomno pratila šta se dešava s SDP-om odraz je činjenice da je to i dalje jaka stranka. Istina, snaga im se topi kako u svakom od izbornih ciklusa osvajaju manje glasova, ali su i dalje među prvih pet partija na državnom nivou.

NS je, pak, u sjeni.

I oni su dobro pali po broju osvojenih glasova, ali su i dalje u državnom, federalnom (ne i skupštini Rs!), te u nekoliko kantona zastupljeni sa poslanicima.

“Liberalizam” te partije vidi se u odnosu na druge. Izdašno im se dijele lekcije i “uči demokratiji”. U vlastitom dvorištu toga nema – mora se slušati predsjednik. A on je neupitan.

To što ni u jednoj od dvije “građanske” i “liberalne” partije nije bilo više kandidata za čelnu stranačku poziciju pokazatelj je stanja ne samo demokratije, već – mnogo važnije – kadrovske ekipiranosti.

A zašto je to tako, dobro se zna.

I SDP i NS trebaju biti inkluzivne stranke. Njihovi lideri svojim primjerom to trebaju dokazivati. Rezultat takve politike bila bi “gužva” u utrci za poziciju prvog čovjeka partije.

To što nisu pokušali ni odglumiti demokratiju, zorno svjedoči ne samo o realnosti sadašnjeg stranačkog stanja, već i perspektivama.

Kako tih partija, tako i društva u cjelini.

(politicki.ba)

Izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona po željama HDZ-a, SNSD-a, NiP-a, SDP-a i NS-a nerealne: Delegati SDA, DF-a i SBiH mogu blokirati svako loše rješenje, zbog Schmidtovih amandmana Čovićev usvojeni Izborni zakon ponovo mora u Dom naroda!

SDA, DF i Stranka za BiH mogu blokirati izmjene Ustava BiH Izbornog zakona BiH kojim bi se uvela asimetrična rješenja prilikom izbora članova Predsjedništva BiH iz Federacije i Republike Srpske. Jer da bi ovaj zakon bio izmijenjen, nužno je da bude izglasan u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Stranke Trojke (SDP, NiP i Naša stranka) imaju sa HDZ-om i SNSD-om potrebnu većinu u oba doma. Međutim, SDA i DF mogu srušiti ove izmjene blokiranjem u Domu naroda PS BiH. Dovoljno je da trojica od ukupno pet bošnjačkih delegata izađu sa sjednice prilikom izglasavanja ovog zakona i neće biti kvoruma za nastavak sjednice. A u ovom trenutku u Klubu Bošnjaka SDA ima dva delegata (Šefik Džaferović i Safet Softić), DF jednog (Dženan Džonlagić) i SBiH jednog (Džemal Smajić).

Šta je asimetrično rješenje?

Asimetrično rješenje znači da bi dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije bila birana indirektno, odnosno u Domu naroda PS BiH, dok bi član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske bio biran direktno, odnosno na izborima.

Ustav BiH pripisuje da se “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, a svaki od njih se neposredno bira sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se neposredno bira sa teritorije Republike Srpske”.

Ustav BiH

Dakle, da bi se članovi Predsjedništva BiH birali indirektno, mora se promijeniti Ustav BiH. Za promjenu Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina u Predstavničkom domu PS BiH (u kojoj mora biti entitetska većina)i natpolovična većina u Domu naroda PS BIH (u koju mora biti entitetska većina).

Dakle, stranke Trojke, (SDP 5, NiP 3 i Naša stranka 2) imaju deset državnih zastupnika. Dodaju li im se četiri zastupnika HDZ-a BiH, dolaze do 14 zastupnika. BHI Fuada Kasumovića ima jednog zastupnika, što je daje konačnih 15 zastupnika iz FBiH u Predstavničkom domu PS BiH. Ukoliko bi bio asimetričan izbor članova Predsjedništva BiH, odnosno, ukoliko bi ostao direktan izbor članova Predsjedništva BiH iz RS, svi zastupnici iz Republike Srpske (13, jer je 14. Edin Ramić iz SDA), bi glasali za izmjenu Ustava prema kojom bi dva člana Predsjedništva iz FBiH bili birani indirektno, odnosno kroz Dom naroda. Tako dolazimo do 28 ruku (15 FBiH – 13 RS) u Predstavničkom domu PS BiH, što je potrebna dvotrećinska većina za izmjenu Ustava u Predstavničkom domu PS BiH.

Kako se mijenja Ustav BiH

Međutim, izmjene bi morale dobiti podršku i u Domu naroda PS BiH, jer je predviđeno da Ustav može biti mijenjan i dopunjavan odlukom Parlamentarne skupštine BiH.

U Domu naroda PS BiH HDZ BiH sa Ilijom Cvitanovićem iz Devedesetke ima četiri delegata u Klubu Hrvata. NiP ima jednog delegata Bošnjaka – Kemala Ademovića, dok SNSD kontrolira četiri delegata u Klubu Srba. To znači da postoji najmanje devet delegata koji bi mogli glasati za eventualne izmjene Ustava BiH koje bi uvele različita rješenja prilikom izbora članova Predsjedništva BiH.Većina u Domu naroda PS BiH je – osam delegata.

Kako blokirati asimetrične izmjene?

Dom naroda PS BiH se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba).

Da bi sjednica bila održana, nužno je prisustvo najmanje tri delegata iz svakog od tri kluba naroda. SDA, DF i SBiH u Klubu Bošnjaka imaju četiri od ukupno pet delegata. Ukoliko se ova tri delegata ne pojave, sjednica Doma naroda PS BiH ne može biti održana, što znači da bi na taj način SDA, DF i SBiH mogli blokirati asimetrična rješenja.

Izmjene Izbornog zakona

Za izmjene Izbornog zakona BiH potrebna je natpolovična većina u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Stranke Trojke sa SNSD-om i HDZ-om BiH imaju potrebnu većinu u oba doma PS BiH. Međutim, bez izmjena Ustava BiH ne mogu uvesti asimetrično rješenje koje se odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH. Istodobno, SDA, DF i SBiH mogu preko kvoruma blokirati svako rješenje na štetu države BiH.

Čovićev Izborni zakon

U ljeto prošle godine Dom naroda PS BiH je glasovima SNSD-a i HDZ-a usvojio izmjene Izbornog zakona BiH koje je predložio Dragan Čović. Ove izmjene podrazumijevaju drugačiji direktan izbora članova Predsjedništva BiH. Za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka bi bio izabran onaj kandidat koji osvoji najviše glasova, dok bi član Predsjedništva BiH iz reda Hrvata bio biran po principu koji osigurava HDZ-u izbor njihovog kandidata.

Ove izmjene su, dakle, usvojene u Domu naroda PS BiH. No, da bi stupile na snagu, nužno je da u istovjetnom tekstu bude usvojen i u Predstavničkom domu PS. U Predstavničkom domu, rekosmo, SDA, DF i SBiH ne mogu blokirati ništa. Međutim, za Dragana Čovića i aktualnu vladajuću većinu postoji jedan drugi problem. Naime, izmjenama Izbornog zakona koji je usvojen u Domu naroda PS BiH predviđen je i način popunjavanja Doma naroda FBiH. Tako u izmjenama piše da u klubovima naroda Doma naroda FBiH sjedi po 17 delegata.

17 delegata po Čovićevom zakonu

Prošle godine usvojene odredbe Izbornog zakona su, dakle u direktnoj suprotnosti sa Ustavom Federacije BiH, jer je visoki predstavnik Christian Schmidt 2. oktobra prošle godine nametnuo ustavne odredbe koje propisuju da klubovi konstitutivnih naroda u Domu naroda FBiH imaju po 23 delegata.

Schmidtovi Amandmani: 23 delegata

Zbog ovoga, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH bi morao izmijeniti ove članove Izbornog zakona koji su ranije usvojeni na Domu naroda PS BiH. To bi, pak, značilo da je usvojen zakon sa dva različita teksta. A zakon se smatra donesenim kada ga oba doma usvoje u identičnom tekstu. Ako to nije slučaj, piše na stranici Parlamenta BiH, osniva se zajednička komisija za usaglašavanje koja nastoji postići sporazum o identičnom tekstu. Ako jedan od domova ne usvoji izvještaj zajedničke komisije, prijedlog zakona smatra se odbijenim.

Dakle, zbog različitog teksta zakona, Dom naroda PS BiH se ponovo morao izjasniti o Čovićevom Izbornom zakonu, a SDA, DF i SBiH, rekosmo, imaju mehanizam blokade.

Istina, može se deist da, bez obzira na Schmidtove amandmane, Predstavnički dom PS BiH usvoji identičan tekst Izbornog zakona koji je prošle godine usvojio Dom naroda, ali bi to ostavilo veliki prostor da se usvojeni Izborni zakon ospori pred Ustavnim sudom BiH.

Smjena članova CIK-a

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik zajedno sa Draganom Čovićem i Nerminom Nikšićem je najavio smjenu članova Centralne izborne komisije BiH. Međutim, prema važećim odredbama Izbornog zakona BiH, članovi CIK-a u ovom trenutku ne mogu biti smijenjeni.

“U slučaju da član izbornog povjerenstva (CIK) podnese ostavku, umre, bude spriječen obavljati dužnost, bude smijenjen sa dužnosti člana povjerenstva ili ne može biti član izbornog povjerenstva ili biračkog odbora u smislu članka 2.3 ovog Zakona, novi član tog tijela imenuje se na način i postupkom kako je propisano člankom 2.12 stavak (5) ovog Zakona”, navedeno je u Izbornom zakonu BiH.

Međutim, Sud BiH je već utvrdio da se “smjena” odnosi isključivo na članove lokalnih izbornih komisija, a ne na članove Centralne izborne komisije BiH.

odluka Suda BiH

 

To znači da aktualni članovi CIK-a ne mogu biti razriješeni sve dok njihov mandat ne istekne. Istina, postoji mogućnost izmjene Izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na mandat članova CIK-a. No, da bi zakon bio promijenjen, mora biti usvojen u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. A SDA, DF i SBiH imaju dovoljno delegata da kvorumom blokiraju ove izmjene.

Janusz Bugajski's Washington View: Serbia Between Revolution and Regional Conflict

The mass demonstrations in Belgrade and the fearful reactions of the Vučić government indicate that Serbia may be on the verge of a political revolution. After years of tightening regime controls, massive official corruption, and constant media hate speech, the Serbian public is finally awakening from its stupor. Nonetheless, the results of the peaceful public revolt remain uncertain and could precipitate violence both in Serbia and the wider region.

Non-democratic regimes are inherently unstable. Quasi-authoritarian regimes have proved to be the most brittle, as we are beginning to witness in Serbia. Genuinely pluralist democracies can rotate parties and leaders, while fully authoritarian or totalitarian systems can crush all dissent, at least for a prolonged period of time, as we see in Russia and Belarus. But semi-authoritarian system that still allow for rival parties and civil society to function are more vulnerable to uprisings as we saw in Ukraine before the democratic reformation in 2014.

The mass protests in Serbia against the Vučić regime reveal a deep current of opposition to state policy that is blocking the country’s progress. But instead of addressing the core problems, the government is manufacturing outside scapegoats for the current unrest. Serbia’s citizens have a historic opportunity to stage a democratic revolution by holding elections, but the balloting has to be fully free and fair, with equal access for all parties to the media and extensive international monitoring. Moreover, the rallies need to develop from simply voicing anti-government grievances into a concrete political program under a coherent national leadership. They must also avoid being hijacked by ultra-nationalists.

The current scenario could either remain peaceful or turn violent, depending on whether Vučić is willing to sacrifice people for power. In a peaceful democratic revolution the public momentum for the resignation of the regime intensifies, the number of supporters grows around the country, the security forces are unwilling to attack unarmed civilians, and the government steps aside and calls for elections. Such transformations have been called “color revolutions” because of the colorful symbols used by protestors. More accurately, they should be portrayed as democratic revolutions against intensifying authoritarianism and electoral manipulation. They invariably start spontaneously while civic groups and political movements play a growing role in channeling public grievances against a discredited regime.

The ultimate outcome of such revolutions may be corroded or even reversed over time but they provide hope that broader sectors of society can have a voice in the political process. Serbia experienced one such popular uprising during the “bulldozer revolution” that replaced Milošević in October 2000. The results fizzled out over the next decade much like Ukraine’s Orange revolution in 2004. However, Ukraine’s Majdan uprising in early 2014 ousted an increasingly corrupt and abusive government and ushered in fair presidential and parliamentary elections. It delivered on ensuring the rule of law, institutional checks and balances, and other components of a democratic system. Serbia now faces a similar opportunity.

The government may try to exhaust and dissipate the protests, but if they expand with concrete political demands, a violent scenario is also possible. This becomes more likely if the regime refuses to prepare for competitive elections and retains the backing of the security and police apparatus. Ukraine’s initially peaceful revolt in February 2014 confronted state violence and over a hundred protestors were murdered by the security forces. Vučić is now desperately trying to prove that he is still popular by staging his own mass rallies in a replica of communist times when workers had no choice but to participate. He is also stirring animosities and trying to discredit the democratic opposition by alleging that “foreign intelligence services” are behind the protests.

Vučić’s rallies may become similar to those of Milošević in the early 1990s where angry speeches spurred ethnic divisions that contributed to the violent collapse of Yugoslavia and the mass murders of civilians. In the current regional constellation, Vučić possesses several tools to provoke conflicts inside Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina and to mobilize the public against alleged foreign enemies. The recent violence by organized gangs against Kosova’s police and NATO troops in northern Kosova could be a harbinger for a broader conflict engineered by Belgrade if Vučić receives a weak response from Washington.

Moscow would also play a role in the unfolding crisis. For Russian officials popular revolutions are negative phenomenon imposed by American special services. And if the results threaten to culminate in democratic reforms and Western integration then the peaceful uprising must be extinguished so that the Kremlin does not lose another ally. Any government that is friendly to Russia but is challenged by widespread public opposition is automatically depicted as the victim of the “collective West” and must be assisted to cling to power.

Unlike Ukraine, Serbia does not face a potential Russian military intervention to crush democratization and European integration. Nonetheless, Russian services and their local proxies including various radical nationalist groups could stage provocations to destabilize the country. Internal chaos in Serbia and armed conflicts in Kosova, Bosnia, and Montenegro would be the second-best solution for the Kremlin if a friendly regime in Belgrade is in danger of being replaced. It would also help dispel attention from the failing war in Ukraine and escalating internal turmoil in Russia itself.

To prevent a spiral of regional violence, a clear message must be sent by Washington that it supports the aspirations of the Serbian people and will fully defend the integrity of Serbia’s neighbors. Firm international backing for fair elections in Serbia can help ensure a pro-Western government that cuts Belgrade’s corrupt ties with Moscow and revokes any expansionist regional ambitions. Without a successful democratic revolution in Serbia, the Balkans will face the prospect of escalation that can no longer be de-escalated.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, and his next book is Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player. He has just toured Ukraine with the Ukrainian translation of his Russia Rupture book)

Pravna analiza posljednje haške presude: Presuda Stanišiću i Simatoviću ne ostavlja mogućnost tužbe protiv Srbije, genocid nije pomenut!

Nakon što je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove izrekao svoju konačnu presudu u predmetu Stanišić Simatović, izjave o istoj su trajale cijelo popodne, naravno, kao i
uvijek, uz, za bh. javnost, neizbježno korištenje u dnevnopolitičke svrhe. Nažalost, sve ove izjave su iznesene bez upoznavanja sa samom presudom, ali i bez poznavanja osnova međunarodnog javnog i krivičnog prava. Prije kratkog obrazloženja same presude i njenih stvarnih posljedica, mora se istaći da je ova presuda zaista značajna. Ovo je presuda kojom je utvrđeno da su dva prva čovjeka Službe državne bezbjednosti (preteče današnje BIA-a na ovom mjestu vrijedi podsjetiti na trenutačnu kampanju BIA pod sloganom “Sve se menja služba ostaje”) bila dio udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva u BIH i Hrvatskoj tokom cijelog trajanja rata. Stanišić i Simatović su osuđeni, jer su obučavali i finansirali direktne počinioce zločina. Bitno je napomenuti da je ova presuda značajna i pravno, jer je utvrdila greške pretresnog vijeća.

Međunarodni rezidualni mehanizam nije vezan sudskom praksom MKSJ, ali je u većini svojih predmeta prati i odstupa od iste samo u interesima pravde. Suštinski, Apelaciono vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma je zaključilo da je Pretresno vijeće
počinilo pravnu grešku ograničivši svoju analizu na to da li je Tužilaštvo dokazalo da su isplate od Službe državne bezbjednosti išle pripadnicima Srpske dobrovoljačke garde koji su
učestvovali u počinjenju ubistava i drugih krivičnih djela, za koje se tereti u optužnici i ne procjenjujući doprinose Srpskoj dobrovoljačkoj gardi koji bi inače mogli značajno doprinijeti
unapređenju zajedničkog zločinačkog cilja u vezi sa tim ubistvima i drugim zločinima.
Isplate generalno pokazuju sistemsku podršku sposobnosti Srpske dobrovoljačke garde, kao organizacije, da izvrši organizovano kriminalno ponašanje protiv nesrba. Suštinski, “u svjetlu
gore navedenog, Žalbeno vijeće zaključuje da je otklonjena svaka razumna sumnja da su, barem od vremena kada su Stanišić i Simatović organizovali obuku pripadnika Jedinice i
lokalnih srpskih snaga u logoru Pajzoš, i njihovim kasnijim raspoređivanjem tokom preuzimanja vlasti Bosanskom Šamcu 1992. godine, i Stanišić i Simatović dijelili su namjeru da promovišu zajednički zločinački cilj da se prisilno i trajno otklone, kroz izvršenje zločina progona, ubistva, kao i deportacije i nečovječnih djela (prisilnog premještanja) za koje se tereti u optužnici. Žalbeno vijeće dalje zaključuje da je otklonjena svaka razumna sumnja da su Stanišić i Simatović nastavili dijeliti tu namjeru tokom perioda počinjenja zločina u Sanskom Mostu u septembru 1995. godine”. Da podsjetimo, još je Sudsko vijeće zaključilo da su članovi tog udruženog zločinačkog poduhvata Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić (Badža), Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, and Željko Ražnatović (Arkan). Međutim, kada je riječ o BIH, posljedice ove presude su više moralne, nego pravne. U presudi Međunarodnog rezidualnog mehanizma se ne spominje genocid. Događaji za koje se u javnosti može percipirati da se mogu dovesti u vezu sa genocidom-odnosno, ubistva u Trnovu, ni u Trećoj izmijenjenoj optužnici od 10.07.2008.godine nisu ni bili pravno kvalifikovani kao genocid. Zašto se ovo spominje? Presuda Stanišić i Simatović se u BIH javnosti dovodi u vezu sa tužbom koju je BIH uložila protiv Republike Srbije (i Crne Gore) u odnosu na genocid. Kako se vidi, ova presuda nema i nije mogla imati utjecaja na samu presudu, uzimajući u obzir pravnu kvalifikaciju. S druge strane, pravni osnov za nadležnost Međunarodnog suda pravde (ICJ) u tužbi BIH protiv Srbije je upravo Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (članu IX. Konvencije o genocidu iz 1948. godine, prema kojem je ICJ nadležan za
rješavanje sporova između ugovornih strana “koje se odnose na tumačenje, primjenu ili ispunjavanje” Konvencije). Vrijedi na ovom mjestu podsjetiti da je ovo jedini osnov za nadležnost u ovom smislu, pa je tako i Ukrajina svoju tužbu (i zahtjev za privremenu mjeru) temeljila na navodu da je Vladimir Putin pokrenuo “specijalne vojne operacije” na temelju
navodnih djela genocida koja su se dogodila u Luganskoj i Donjeckoj oblasti Ukrajine. Ukrajina također tvrdi da je zapravo Ruska Federacija ta koja “planira djela genocida u Ukrajini”.

Nadalje, pojavili su se i brojni komentari koji se odnose na dokazanost “agresije” Srbije na BIH. Mora se istaći da Statut MKSJ ne predviđa naravno pravnu kvalifikaciju agresije, pa čak ni pravnu kvalifikaciju vođenje agresivnog rata (koja jeste zabranjena Poveljom UN-članom 2. tačka 4.) Zabrana je proširena na svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, „ili koji su na bilo koji način nespojivi s ciljevima Ujedinjenih naroda“. Glava VII. Povelje propisala je kolektivne sankcije država članica u slučajevima prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Problem je što Povelja UN nije definisala niti jedan od ovih pojmova, već shvatanje ostavlja na dispoziciju Savjetu
bezbjednosti. Opšta skupština UN je 14. decembra 1974. konsenzusom usvojila rezoluciju 3314 (XXIV) o definiciji agresije. Ova definicija je propisana rezolucijom Opšte skupštine
UN koja formalno nikoga pravno ne obavezuje. Kakogod, tokom cijelog rata u BIH je Vijeće sigurnosti bilo nadležno da na temelju glave VII utvrdi agresiju, pa čak i da poduzme oružane
mjere prema agresoru, što naravno nikada nije učinjeno. Konačno, pravno definisan zločin agresije je propisan Rimskim statutom MKS (ICC) i stupio je na snagu 2011.godine.
U konačnici, vrijedi podsjetiti, a u kontekstu presude Međunarodnog rezidualnog mehanizma u predmetu Stanišić Simatović, a u kontekstu odgovornosti države i na stav Međunarodnog suda pravde: presuda Međunarodnoga suda iz 2007. u sporu Bosne i Hercegovine protiv Srbije glede primjene Konvencije o genocidu : “Sud nalazi da on nije u mogućnosti podržati stanovište Vijeća (Tribunala). Najprije, Sud primjećuje da Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju nije u slučaju Tadić bio pozvan, niti je općenito pozvan, da odlučuje o
pitanjima odgovornosti države, s obzirom da je njegova nadležnost krivična i proteže se samo na (fizičke) osobe. Dakle u toj svojoj presudi Tribunal je odlučivao o pitanju koje nije nužno
za vršenje njegovih nadležnosti…

Sud pridaje najveći značaj činjeničnim i pravnim nalazima Tribunala za bivšu Jugoslaviju i odlučivanju o krivičnoj odgovornosti optuženika pred njime…

Ali situacija nije ista u vezi stavova koje je taj Tribunal usvojio o pitanjima opšteg međunarodnog prava koja ne potpadaju pod njegovu specifičnu nadležnost, a osim toga njihovo rješavanje nije uvijek nužno za odlučivanje o krivičnim predmetima pred njim”(I.C.J. Reports 2007, para. 403.). Ove činjenice je nužno imati u vidu kada se komentariše presuda Stanišić Simatović, jer se čini da javnost u BIH i dalje ostaje pod dojmom-posebno poticana neinformisanim izjavama političara i drugih javnih ličnosti, da su međunarodni sudovi bili u mogućnosti odlučiti da li je ili nije Srbija kriva za agresiju i da li je dužna isplatiti neku štetu po tom osnovu.

(autor analize je pravni stručnjak sa dugogodišnjim iskustvom u Haagu)

Ivo između Franje i Christiana: Komšić nekad tražio da se Hrvati odreknu Tuđmana i UZP-a, danas traži da Bošnjaci prihvate Schmidtovu Herceg-Bosnu

Zločinačka politika Franje Tuđmana je dobila dva različita epiloga. Prvi je onaj daytonski po kome je veći dio Tuđmanovog plana ugrađen u Sporazum. Sačuvana je zločinačka tvorevina Republika srpska na 49 posto teritorije BiH koja je ostala kao trajna politička činjenica u BiH i koja je zalog nadi da će se preko nje obnoviti Herceg-Bosna.

Također, Sporazumom je legalizirana razmjena teritorija i etničko čišćenje unutar BiH koje su dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu, a što je javno obznanjeno u toku samih daytonskih pregovora. Faktički, agresori na BiH su nagrađeni, a ne kažnjeni!

Ovo je u knjizi ‘Tuđmanov haški profil’ napisao Ivo Komšić, koji danas tvrdi da su Bošnjaci od straha upali u paranoju, da Bošnjake radikalizira Milorad Dodik, te je u više nastupa očito ranije pripremljenih u okviru media plana u kojem se širi narativ o ‘radikalizaciji Bošnjaka’ Komšić sada navodi da američka strategija u BiH zahtijeva jako partnerstvo Bošnjaka i Hrvata, kako bi se borili protiv srpskog secesionizma.

U knjizi kaže ovako:

„Hrvatska ratna politika Herceg-Bosne je nastavljena i nakon Tuđmana, i dalje čvrsto oslonjena na politiku iz Hrvatske i na postojanje Republike srpske koja je konačno legalizirana Daytonskim sporazumom.

Pitanje, je li moguća autohtona hrvatska politika u BiH nakon haških presuda, koja polazi od stvarnih i opravdanih interesa naroda, otvara jedno važno prethodno pitanje: može li se hrvatska politika u cjelini, hrvatske institucije i narod, uključujući i Crkvu, suočiti s haškim presudama i sa dokazanim zločinima koji su počinjeni u ime ‘strateških interesa hrvatskog naroda’ prema državi BiH i Bošnjaci kao narodu?

To više nije političko nego moralno. U situaciji u kojoj se danas nalaze bh. Hrvati, politička perspektiva se može otvoriti samo na moralnom putu. Svaka hrvatska politika u BiH je uvjetovana prihvaćanjem odgovornosti za svoj udio u ratu u BiH i za zločine koji su počinjeni u ime naroda. Te zločine je utvrdio nezavisni međunarodni sud i oni su bili dio udruženog poduhvata, dakle ne slučajni ispadi neodgovornih pojedinaca neposlušnih vlastima. To praktično znači da bez sumnje treba prihvatiti presude suda, pokloniti se žrtvama zločina, tražiti oprost i trajno se distancirati od zločinaca na kojima je krivica individualizirana.

Priznavanjem zločina i pokajanjem Hrvati se dovode u isti položaj s Bošnjacima. Njihove žrtve postaju i naše hrvatske žrtve, u žrtvama i njihovoj sudbini je jedino moguće postići jednakost, inače nismo ni jednaki, ni ravnopravni.

Tek kada uz žrtve postanemo jednaki, možemo biti jednaki kao ljudi, možemo biti kao narod jednaki s onima koji su podnijeli žrtve.

Iz te jednakosti tek možemo postići političku jednakost. Iz te jednakosti možemo povratiti povjerenje, možemo biti garancija da se to nikada više neće ponoviti. Bez te garancije mi ćemo uvijek biti zločinci. Nikada nećemo biti jednaki, niti ravnopravni. Tek kada se to postigne moguće je voditi  neku nacionalnu hrvatsku politiku u BiH. Bez istine nema pravde, bez pravde nema pomirenja, bez pomirenja nema budućnosti!“, navodi u svojoj knjizi Ivo Komšić.

Potpuno je jasno da ništa iz ovih navoda Komšića HDZ politika nije ispunila, a interesantno Komšić se nije oglašavao ni kada je Lidija Bradara veličala Darija Kordića, niti je stao uz žrtve koje su od visokog predstavnika Christiana Schmidta tražili smjenu predsjednice Federacije BiH.

Valja javnost podsjetiti i da je Komšić ne tako davno pozivao iz Stoca da se stanovništvo naoružava.

‘‘Bit će rata, uzmite puške!‘‘, riječi su Komšića izgovorene u februaru 2022. godine. Danas nam priča da Dodik radikalizira Bošnjake.

I svako ko je pročitao knjigu Ive Komšića s pravom je zbunjen njegovim novim narativnom, pa je logično povjerovati da je Ivo Komšić podmetnut Bošnjacima kao Hrvat koji voli BiH. Gdje je nestao taj Ivo Komšić? I je li uopće postojao kao takav?

Teško je pisati ovakav tekst a ne citirati reisa Huseina Kavazovića koji je nakon jednog nastupa Ive Komšića kazao:

„Bošnjacima su dosta zla nanijela ta historijska podmetanja. Teško mi je vjerovati da je prijatelj Ivo na tom putu”, napisao je reis Kavazović.

A, možda i nije tako teško povjerovati u historijska podmetanja Bošnjacima, ako je tačna informacija da je upravo Ivo Komšić radio na izmjenama Ustava i Izbornog zakona 2002. godine, a da je lično autor podvale ‘i ostala pitanja’ (od nacionalnog značaja u Domu naroda FBiH) kojim se može baviti Dom naroda, a što je bila najveća kočnica i najveći kamen spoticanja za prohodnost zakona, jer je HDZ i kladionice sveo na nacionalni vitalni interes, a onda Federaciju držao u blokadi četiri godine.

Znaju to u Uredu visokog predstavnika, pa nije slučajno da im je Ivo Komšić postao prvi glasnogovornik, koji je u samo dva javna nastupa poništio Ivu Komšića kakvog poznaje reis Kavazović, ali i bh. javnost!

(NAP)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Konakovićevo poimanje Otvorenog Balkana je poput poimanja koncentracionih logora za Ujgure jer je logorašu do sebe lako čestitati Bajram

Svaka zajednica je, u izvjesnom smislu, zajednica vrijednosti. Ljudi se okupljaju oko nečega i zbog nečega. Ljubitelji stripa se okupljaju da bi razmjenjivali i kupovali stripove. Ljudi za šankom se okupljaju da bi se napili. Ljudi u noćnim klubovima se okupljaju da bi se drogirali i imali seks. Svinger se okupljaju da bi imali svingerski seks. Bankari se okupljaju da bi zaradili još novca, što nije moguće ako ne unište još ljudskih života. Ljudi koji u Vatikanu stoje u gomili i čekaju da bude izabran novi papa okupljaju se zato što tako liječe strah od smrti. Ljudi na godišnjim skupovima Klingonaca okupljaju se jer identifikacija sa likovima iz Zvjezdanih staza unosi smisao i radost u njihove živote.

Ali zašto se ljudi okupljaju u Otvoreni Balkan?

Ako pitate Anu Brnabić i Dritana Abazovića, čine to zato da bi bolje sarađivali, lakše putovali u druge zemlje i radili u njima, zato što će to olakšati protok roba, ljudi i kapitala, potom i zato što to smanjuje tenzije u regionu.

Ako pitate Aleksandra Vulina – zato što je Otvoreni Balkan realizacija Srpskog sveta koji on sanja i o njemu s vremena na vrijeme progovori.

Ako pitate Dina Konakovića, zato što će u Otvorenom Balkanu ljudi jedni drugima lakše dolaziti na Bajram (“Preko 5 miliona Bošnjaka muslimana bi bilo u mogućnosti jedni drugima da idu na Bajram…”, rekao je doslovce on) pa će to olakšati protok baklave i Kurbana. Dakle, OB nije skraćenica za Otvoreni Balkan, nego za Otvoreni Bajram.

Ako pitate mene, .ebe se Ani Brnabić i Dritanu za protok roba, ljudi i kapitala; sve što najavljuje Otvoreni Balkan već postoji u Berlinskom procesu, samo što ljudi poput Vulina u Berlinskom procesu ne mogu vidjeti Veliku Srbiju, a u Otvorenom Balkanu mogu; konačno, Konakovićeva argumentacija primjenjiva je i na kineske logore za Ujgure: u konc-logoru je, naime, mnogo lakše čestitati Bajram zatočeniku do sebe nego ako zbog čestitke moraš ići s kraja na kraj Kine.

Ispada, eto, da je Otvoreni Balkan Rorschach test: svi gledaju u istu fleku a svako vidi nešto drugo.

Amerikanci su zapovijedili da se napravi Otvoreni Balkan. Ako ne slušaš Amerikance, ne možeš biti vlast. Stoga je svako slobodan da izmisli vlastite uzvišene razloge zbog kojih sluša Amerikance. Što znači da Otvoreni balkan nije zajednica vrijednosti, nego skup kreativnih isprika. Takozvane “vrijednosti” su, uostalom, danas fluidne – kao i sve ostalo. Pored toga, i precijenjene su. Kao što je govorio Groucho Marx: ovo su moje vrijednosti od kojih ne odstupam; ako vam se ne dopadaju, nije problem – imam ja i druge.

Kako bilo, rehabilitacija četničkog koljača Nikole Kalabića snažan je podsticaj Otvorenom Balkanu.
Jer: Otvoreni Balkan zajednica je novog vremena.

Jer: vrijeme zatvorenih umova je iza nas. Zašto bi neko, osim ako nije zatočenik zatvorena uma, doveo u pitanje namjere i iskrenost onih koji pozivaju u novu zajednicu, samo zato što taj rehabilituje zlikovce i pokret koji je bio posvećen istrebljenju susjednih naroda – gdje god ih se mogao dokopati? Napokon, i četnici su bili za regionalno povezivanje i Balkan bez granica.
Kako onda, tako i sada.

Kada Aleksandar Vučić kaže da je za regionalnu saradnju i povezivanje, on govori istinu – u smislu u kojem istinu saopštava i pedofil koji tvrdi da voli djecu. Kad ti Vučić kaže da voli Bosnu, imaš razloga za sreću taman koliko i goveče čiji kupac voli biftek.

On nesporno jeste za povezivanje – zato onomad i jeste bio na četničkim položajima iznad Sarajeva. Nije on patrolirao Jevrejskim grobljem zato što je htio da se Bosna i Srbija razvežu, nego da se uvežu.

Ako je Otvoreni Balkan stvarno otvoren i inkluzivan, u njemu mora biti mjesta i za Kalabića.

Naši su ljudi teški. Malo eksperimentišeš sa pet-šest jarana i za mahalu si odmah “peder”.

Tako se naši ljudi uhvate onoga što je čovjek radio u ratu i nikad mu zaboraviti. Evo recimo Dario Kordić i Ratko Mladić. Jel’ treba do kraja života da im se nabija na nos ono što su učinili u Ahmićima i Srebrenici?

To što je Kalabić klao u Drugom svjetskom ratu, ne znači da danas ne bi bio nosilac progresivnih tendencija. Evo Vučić, da se vratimo na njega. Kao što se promijenio on, tako bi i Kalabić.

Znate, kad su ljudi zlonamjerni, imaju zadnje namjere i taoci su prošlosti, tada sve, pa čak i genocid, može biti prepreka povezivanju i saradnji.

A sad zajebancija na stranu. Čitav ovaj tekst, naročito drugi njegov dio, ironija i sarkazam su. Evo u čemu je problem. U tome što sam ja zapravo samo ponavljao poruke koje nam šalju ovdašnje političke elite i zapadne ambasade. Kada ja to kažem, to je sarkazam i očekuje se da se gorko nasmijete. Kada oni kažu tu istu stvar, to je političko upustvo i očekuje se da poslušate.

Kada izolujete i saberete njihove političke poruke, djeluje kao da se zajebavaju. A zvuči kao da nas zajebavaju samo zato što se oni zaista zajebavaju sa nama.

(Slobodna Bosna)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...