Ured visokog predstavnika (OHR) donio je dvije bitne odluke: jednom se Republika Srpska obavezuje da plati svoj dug Viaductu, drugom se osigurava novac Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) za uvođenje novih tehnologija u izborni proces.
U političkom smislu, ove odluke su bitne, prije svega, jer pokazuju da OHR koristi bonske ovlasti, čak i nakon dolaska Trumpove administracije. Istraga je objavila da je State Department tražio da OHR proslijedi nacrt najnovijih odluka u Washington kako bi ih razmotrili.
Na kraju se mjere donesene, što znači da je State Department dao svoj blagoslov mjerama, bez obzira da li ih je eksplicitno podržao ili im se nije efektivno usprotivio. Ko poznaje kako funkcioniše međunarodna zajednica, zna da u slučaju snažnog protivljenja SAD-a korištenju bonskih ovlasti, OHR se ne bi usudio donijeti ove mjere.
Vidjeli smo da i Milorad Dodik, u svojoj prvoj reakciji, pokazuje da razumije navedeno, jer, kako veli, “pitat će Amerikance je li ovo nastavak miješanja u unutrašnje stvari BiH njihova politika”. Ergo, sve dok otvoreno ne ustaju protiv OHR-a, kao Rusija ili HDZ BiH, Amerikanci su uz njega.
Primjera radi, prije nekoliko dana predsjednica Kosova Vjosa Osmani je protumačila Trumpovu izjavu o tome kako je zaustavio rat Srbije i Kosova, tako što je rekla da se američki predsjednik referirao na skorije događaje, a ne krize iz njegovog prvog mandata. Nakon toga ju je Richard Grenell oštro ukorio na društvenim mrežama.
Da je Trumpova administracija protiv OHR-a, njeni predstavnici poput Grenella, laki na obaraču, bi se već sigurno kazali da ne podržavaju korištenje bonskih ovlasti itsl.
Sve u svemu, prve reakcije vlasti RS-a na mjere OHR-a su prilično blage.
Treba uzeti u obzir da najnovija intervencija OHR-a nije ni višeg, ni nižeg već – srednjeg stepena. S jedne strane, ne može se reći da je posve tehnička, jer je svakako i politička. S druge strane, najnovije mjere OHR-a treba tumačiti ne samo u svjetlu onoga šta je OHR uradio, već i šta nije.
Naime, na sjednici Vijeća za implementaciju mira (PIC), lideri sarajevske Trojke su izravno pozvali OHR da im pomogne u smjeni SNSD-ovih kadrova iz Vijeća ministara. Već u porukama nakon sjednice PIC-a, Christian Schmidt je kazao da nema ništa od toga. Činjenica da je bonske ovlasti iskoristio danas za druga pitanja, pokazuje da je zahtjev Trojke pomnožio s nulom, te se nije odlučio (ili usudio) na intervenciju visokog stepena, koja bi npr. tretirala pitanje kvoruma u Domu naroda BiH.
Iz opozicije u Republici Srpskoj su neizravno podržali obje odluke OHR-a, tako što su optužili vlasti RS-a za finansijsku štetu u aferi Viaduct, te tako što su pozdravili uvođenje skenera. Međutim, navedene mjere OHR-a neće pomoći mnogo opoziciji iz RS-a.
Nakon što je predsjednik SDS-a Milan Miličević podnio ostavku, nešto više od godinu uoči izbora, postalo je jasno da je opozicija u Republici Srpskoj najveći gubitnik političkih procesa u BiH u proteklih šest mjeseci.
Vodeći proces “izbacivanja SNSD-a iz državne vlasti”, sarajevska Trojka je samo uništila opoziciju iz RS-a. Nije smijenila SNSD-ove ministre. Treba reći da je opozicija iz RS-a žrtva i vlastite naivnosti, a ne samo amaterizma sarajevske Trojke.
Sve što je sarajevska Trojka najavila nije se desilo, već se desilo suprotno. Naime, najavili su da će Dodik biti uhapšen. Na kraju, on ne samo da nije uhapšen, već je Sud BiH ukinuo potjernicu za njime. Najavili su smjenu njegovih ministara, a oni ne samo da nisu smijenjeni, već je njihova konkurencija u Republici Srpskoj uništena.
Sjetimo se Trojka je najavila i promjenu odnosa HDZ-a prema Dodiku. Na kraju, ne samo da HDZ nije promijenio svoj odnos prema Dodiku, već sasvim suprotno: Čović je, u prethodnoj krizi, pokazao da je spreman izložiti i sebe riziku, te izgubiti podršku srpske opozicije HDZ-ovim zahtjevima u vezi sa Izbornim zakonom, – sve samo da spasi Dodika.
Glavni element narativa Trojke je bio da će BiH napraviti radikalan iskorak ka članstvu u Evropskoj uniji. Na kraju, ne samo da tog iskoraka nema, već ishod procesa Dodiku (ako bude oslobođen) može biti fatalan u tom smislu, jer će sve one snage, koje se ionako protive proširenju Evropske unije (poput vlade Nizozemske i dr.) poentirati da BiH, u kojoj sud ne smije osuditi zvaničnika izvršne vlasti, nije ni blizu članstva u EU.
Trojka je došla na vlast, tvrdeći da su problemi u BiH jednostavni i lako rješivi. Sada i oni sami vide da nije tako, jer se nalaze u teškom glibu: niti mogu s Dodikom i HDZ-om, niti mogu bez njih.
Problemi nisu nigdje jednostavni i lako rješivi, a naročito ne u BiH. Donošenja odluka je svugdje težak i mukotrpan posao, te je potrebno iskustvo i velika vještina da se stvari pomjeraju naprijed. Trojka se pokazala kao neiskusna i naivna.
Rejting lidera Trojka mogao bi popraviti samo Sud BiH, ako bi zaista presudio Dodiku, što je bila realna opcija dok je Michael Murphy prevodio međunarodnu zajednicu u BiH. Međutim, nakon njegovog odlaska, osjetilo se da stvari nisu iste, a nedavne odluke Suda BiH su to samo potvrdile. Na kraju krajeva, i iz same Trojke, naročito iz Naše stranke, više su puta priznali da međunarodni akteri izrazili spremnost da vrše pritisak na pravosuđe kako bi Dodik bio oslobođen.
Ozbiljni poznavaoci političkih prilika u BiH zaključuju da se u ostatku mandata (od kraja ljeta, kada završe godišnji odmori, do proljeća, kada će biti objavljene glavne kandidature) ne može očekivati nikakav pozitivan pomak. Naprotiv, kao što to po pravilu biva, vlast će u trećoj, a naročito četvrtoj godini mandata, biti pod sve većim pritiskom nezadovoljstva građana, suočenih sa inflacijom i poskupljenjima. Metaforički govoreći, za svaku vlast treća godina su “vakcine”, a četvrta “respiratori”.
U vezi s time, najvažnije je da se spriječi bilo kakva mogućnost blokade izbora i implementacije njihovih rezultata. Znamo da je u novijoj prošlosti HDZ pokazivao ambiciju da blokira provođenje izbora, kroz manipulaciju sa budžetom. Javna je tajna da se mnogi u Trojki nadaju da će ih, ako i izgube izbore, HDZ zadržati na vlasti u tehničkom mandatu, koristeći se utjecajem koji na izbor Vlade FBiH ima Klub Hrvata u Domu naroda FBiH i predsjednik Federacije.
U tom pogledu, bitnu ulogu će imati OHR, koji je još 2022. donio određene mjere s ciljem da spriječi finansijsku blokadu izbora. Odluka Christiana Schmidta da dodijeli potreban novac Centralnoj izbornoj komisiji, čini se, ukazuje na njegovu odlučnost da spriječi blokadu izbornog procesa. Naravno, na OHR će trebati vršiti pritisak da spriječi bilo koji oblik blokade.
Provođenje izbora i implementacija izbornih rezultata jeste od najveće važnosti, jer iskustvo sa Trojkom pokazuje da vlast, koja ima krizu legitimiteta, ne može da napravi potrebne promjene. Nemoguće je uz suspenziju bošnjačkog veta u Federaciji i uz većinu, koja ovisi o stranci Rame Isaka ili Karamatićevom HSS-u, garantovati stabilnost i reformski napredak.
Bošnjacima, Federaciji i BiH je potrebna konzervativno-ljevičarska koalicija sa velikom većinom u Parlamentu, koja neće od prvog dana svog rata imati krizu legitimiteta, već će, naprotiv, moći računati na povjerenje glavnih segmenata zajednice. Prioritet treba biti u zaustavljanju toksične polarizacije unutar probosanskog korpusa koja je na djelu u protekle tri godine. Bez toga, čak i ako dođe do promjene vlasti, probosanski blok će nastaviti da izjeda samog sebe na radost neprijatelja ove države.
