Slučaj Mevlid Jašarević: Šta kaže pravo o zahtjevu SAD za izručenje?

Zahtjev SAD za izručenje Mevlida Jašarevića, koji je stigao dan prije njegovog izlaska na slobodu, podijelio je javnost. Jedni smatraju da BiH mora udovoljiti zahtjevu jer sa SAD ima ugovor o izručenju, drugi da se nikome ne može dva puta suditi za isto djelo, treći se pitaju kako se neko može pritvoriti na osnovu dopisa ambasade i td. Čula su se i potpuno netačna tumačenja, pa i od onih koji su predstavljeni kao pravni stručnjaci.

Nisam imao uvid u spis predmeta, pa pišem na osnovu javno dostupnih izvora. Ne stajem ni na čiju stranu. Pišem jer akademska zajednica u ovakvim situacijama ne smije ćutati, čak šta više mora pomoći sistemu da ovaj slučaj riješi zakonito i pravilno.

Jašarević, državljanin Srbije, 28. oktobra 2011. pucao je iz automatske puške na Ambasadu SAD u Sarajevu i teško ranio policajca koji ju je osiguravao. Nakon što je prvostepena presuda od 18 godina ukinuta, Sud BiH ga je 20. novembra 2013. pravosnažno osudio za terorizam na 15 godina zatvora. Ustavni sud BiH je 2017. odbio njegovu apelaciju.

I u SAD je u aprilu 2012, dan nakon optužnice u BiH, podignuta optužnica za isti napad, ali izručenje tada nije traženo. Američko ministarstvo pravde je tada javno podržalo suđenje u BiH, a američki ambasador je nakon prvostepene presude pohvalio saradnju s pravosuđem BiH.

Jašarević je kaznu izdržao u cijelosti. Ambasada SAD je verbalnom notom od 23. oktobra 2026. zatražila njegov pritvor radi izručenja, a Tužilaštvo BiH ju je primilo 26. oktobra, dan prije isteka kazne. Sud BiH mu je 27. oktobra odredio privremeni pritvor do 13. novembra. Odbrana se poziva na zabranu dvostrukog suđenja.

Tekst prati slučaj redom kojim se on zaista odvija: najprije pritvor, zatim molba za izručenje i djela za koja se izručenje uopće može tražiti, potom argumenti strana i, na kraju, ko i kako odlučuje.

Kako je određen pritvor i na osnovu kojeg prava

Ambasada SAD je verbalnom notom, a pozivajući se na Ugovor o izručenju sa SAD iz 1901. godine, koji su potpisale SAD i tadašnja Kraljevina Srbija najavila svoju molbu za izručenje. Ovaj Ugovor se primjenjuje u BiH kao jednoj od država nasljednica bivše Jugoslavije. Taj ugovor izričito dopušta da diplomatski predstavnik zatraži privremeno hapšenje i prije nego što pošalje formalnu molbu s dokazima.

Postupak u BiH uređuje Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljem tekstu: Zakon). Privremeni pritvor određuje Sud BiH ako postoji opasnost od bijega, prvo na 18 dana, a ukupno najduže na 40 dana. Kod stranca koji je najavio da neće pristati na pojednostavljeno izručenje, kao što je oto u ovom slučaju opasnost od bijega kao poseban uslov za određivanje pritvora nije bilo teško utvrditi. Pritvor je, dakle, imao pravni osnov. Ali je privremen i strogo vezan za rokove.

Posebnost ovog slučaja je što je Jašarević u trenutku zahtjeva još izdržavao kaznu. Za takav slučaj Zakon određuje da rok teče od dana kada je sud odredio pritvor, dakle od 27. oktobra. Najduži rok od 40 dana ističe, prema tome, otprilike 5. decembra 2026.

Molba za izručenje i rokovi

Nota kojom je tražen pritvor još nije molba za izručenje. SAD je moraju naknadno dostaviti, uz nalog za hapšenje i dokaze. Ugovor pritom traži da dokazi budu dovoljni za hapšenje i suđenje prema pravu BiH, a ne prema američkom pravu.

Ugovor i Zakon propisuju različite rokove za tu molbu. Prema Ugovoru to je rok do dva mjeseca, a prema Zakonu 40 dana. Smatram da važi kraći, zakonski rok. Ugovor, naime, sam upućuje na primjenu prava države od koje se izručenje traži, a pritvor mora biti u skladu sa zakonom i prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Ovi rokovi i nisu tako dramatični jer iako molba zakasni, pritvor se ukida, ali izručenje i dalje ostaje moguće kada molba stigne, naravno ako lice bude dostupno vlastima BiH.

Kada molba stigne, sud mora prvi put ozbiljno ocijeniti njen sadržaj. Zakon, naime, propisuje da se pritvor ne određuje ako je već iz same molbe očigledno da izručenju nema mjesta. Molba će, po svemu sudeći, sama pokazati da se izručenje traži zbog događaja za koji je Sud BiH već izrekao pravosnažnu presudu. Ovo bi već moglo biti problematično za daljnje određivanje pritvora. Ipak zbog ozbiljnosti predmeta smatram da ovo neće biti faza u kojoj će se molba za izručenje odbiti nego da će se o tome odlučivati u nastavku postupka.

Krivična djela za koja je uopće dopušteno izručenje

Ugovor iz 1901. je pisan po tadašnjem modelu i principima i prema njemu je izručenje moguće samo za djela koja su u njemu pobrojana. Tu listu treba pažljivo čitati, a radi uporedbe sa djelima koja se Jašareviću stavljaju na teret prema javno objavljenoj optužnici u SAD. Ubistvo i pokušaj ubistva su na njoj, bez ikakvih ograničenja. Međutim, napadi s namjerom nanošenja teške tjelesne povrede na listi su samo ako su izvršeni na brodu na otvorenom moru, uništenje imovine samo ako je riječ o uništenju željeznice, a upotreba oružja se uopće ne pominje.

Kada se ta lista uporedi s američkom optužnicom od deset tačaka, slika je jasna. Samo na osnovu Ugovora iz 1901. izručenje bi bilo moguće za samo dvije tačke, one za pokušaj ubistva.

Izvor: saopćenje Ministarstva pravde SAD od 24. aprila 2012; ocjena autora.

Zato je netačno i ono što tvrdi odbrana, da ugovor ne obuhvata ovaj slučaj jer se u njemu ne pominje terorizam, i ono što se čuje s druge strane, da ugovor obuhvata sve. SAD Jašarevića ne terete za terorizam, nego za pokušaj ubistva, a pokušaj ubistva jeste na listi.

Listu djela iz Ugovora ipak treba dopuniti. I BiH i SAD su strane Konvencije UN o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih djela lica pod međunarodnom zaštitom, uključujući diplomatske agente, iz 1973. godine. Ta Konvencija propisuje da se napadi na diplomatsko osoblje i nasilni napadi na prostorije diplomatske misije smatraju uvrštenim u svaki ugovor o izručenju između njenih strana. Time i tačke 3, 4 i 5 optužnice mogu postati djela za koja je izručenje moguće. Pet tačaka za upotrebu vatrenog oružja ostaju sporne, jer upotreba oružja sama po sebi nije djelo iz Ugovora a niti iz Konvencije.

Zašto je ovo važno? Izručeno lice se u državi koja ga je tražila smije suditi samo za djela za koja je izručeno. Ako bi Jašarević bio izručen samo za pokušaj ubistva, prijetila bi mu kazna do 20 godina zatvora. Ako bi izručenje obuhvatilo i pet tačaka za upotrebu vatrenog oružja, situacija bi bila sasvim drugačija. Za svaku od tačaka koja ga tereti za upotrebu oružja američki zakon propisuje najmanje 30 godina zatvora, a kazne se ne spajaju, nego izdržavaju jedna za drugom. To bi značilo najmanje 150 godina zatvora, praktično doživotno, za čovjeka koji je za isti napad već odslužio 15 godina u BiH.

Prigovor odbrane: ne bis in idem

Ukazujući na načelo ne bis in idem odbrana je u suštini u pravu, ali ne iz razloga koji se najčešće navode. Evropska konvencija o ljudskim pravima zabranjuje dvostruko suđenje samo unutar iste države. Ne zabranjuje da jedna država sudi nekome kome je već sudila druga. Ni američko pravo ne bi pomoglo jer američki sudovi presudu iz BiH ne bi smatrali preprekom za suđenje u SAD.

Zaštitu, međutim, daje sam Zakon BiH. Jedna od pretpostavki za izručenje je da stranac nije već osuđen od domaćeg suda zbog istog djela, a pravna pomoć se odbija i ako je kazna za isto djelo već izvršena. Jašarević je osuđen u BiH i kaznu je izdržao. Ugovor iz 1901. o o mogućnosti ponovnog suđenja za isto djelo šuti, pa se primjenjuje Zakona na osnovu odredbe Ugovora koja glasi: Izručenje će se provoditi u skladu sa zakonima koji u trenutku podnošenja zahtjeva uređuju postupak izručenja u državi od koje se izručenje traži.

Jezgro spora je šta znači „isto djelo“. SAD će vjerovatno tvrditi da je Jašarević u BiH osuđen za terorizam, a da ga one terete za pokušaj ubistva svojih službenika. Evropski sud za ljudska prava je, međutim, zauzeo stav da je odlučujuće da li se radi o istom događaju, a ne kako je on pravno nazvan (predmet Zolotukhin protiv Rusije, 2009). Ta praksa u BiH ima prednost pred zakonima. Svih deset američkih tačaka opisuje isti događaj od 28. oktobra 2011, pucanje na Ambasadu i njeno osoblje. To je upravo ono za šta je Jašarević osuđen u BiH. Za konačan zaključak sud će morati uporediti činjenični opis iz presude Suda BiH s američkom optužnicom, što ja na osnovu javnih izvora nisam mogao.

Mjesto izvršenja djela kao uslov/prepreka izručenju

Najjača prepreka izručenju u javnosti se gotovo ne pominje. Prema Zakonu, izručenje je moguće samo ako djelo nije izvršeno na teritoriji BiH, protiv nje ili protiv njenog državljanina. Ovdje nije ispunjen nijedan od ta dva uslova jer je djelo izvršeno u Sarajevu, a teško je ranjen policajac iz BiH. Ova prepreka je samostalna i važi čak i ako se prigovor dvostrukog suđenja pokaže spornim.

Često se čuje da je ambasada „američka teritorija“. To nije tačno. Prostorije ambasade su nepovredive na način da policija BiH ne smije u njih ući bez dozvole šefa misije i dužna ih je štititi. Ali nepovredivost ne mijenja činjenicu da se ambasada nalazi na teritoriji BiH. Ni Konvencija iz 1973. ne pretvara ambasadu u stranu teritoriju. To što američki zakoni svojim sudovima daju nadležnost za djela u ambasadama u inostranstvu stvar je američkog unutrašnjeg prava. Za pravo BiH djelo je izvršeno u Sarajevu a za izručenje se treba primjeniti bosanskohercegovačko pravo.

Ranija podrška SAD suđenju u BiH i dobra vjera

Kada je 2012. objavilo svoju optužnicu, američko ministarstvo pravde je navelo da snažno podržava odluku organa BiH da optuže i sude učesnicima napada. Ambasada je izrazila povjerenje da će Sud BiH osigurati pravično suđenje, a ambasador je kasnije pohvalio saradnju.

Konvencija iz 1973. obavezuje državu da počinioca ili izruči ili mu sudi. BiH je izabrala suđenje jer i nije imala drugu opciju, molbe za izručenje nije bilo. BiH je sudila, osudila i kaznu izvršila. Dakle, svoju međunarodnu obavezu ispunila je u potpunosti.

Treba ipak reći da ranije izjave SAD i podrška suđenju u BiH nisu formalno odricanje od krivičnog gonjenja, ali se međunarodni ugovori izvršavaju u dobroj vjeri. Zahtjev upućen 14 godina kasnije, nakon što su SAD javno podržale suđenje u BiH, zato zaslužuje posebno pažljivo ispitivanje.

Kako bi postupak trebao teći dalje

Očekuje se zvanična i cjelovita molba za izručenje. O izručenju odlučuju dva organa, svaki u svom dijelu. Najprije vijeće Suda BiH utvrđuje da li su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje, a o toj odluci se može žaliti apelacionom vijeću istog suda. Ta ocjena je pravna, a ne politička. Bosanskohercegovačko pravo obzirom da Ugovor ne sadrži rješenja za aktuelne dileme i da u takvim situacijama upućuje na pravo zamoljene zemlje je u ovom slučaju primjenjivo. Ono jasno definira pretpostavke za izručenje ako i jedna pretpostavka nije ispunjena, izručenja nema i ministar pravde ga mora odbiti.

Tek ako sud pravosnažno utvrdi da su sve pretpostavke ispunjene, odluku donosi ministar pravde BiH. On tada ima diskreciju da izručenje dopusti ili ne dopusti, a protiv njegove odluke nema žalbe. Pri odlučivanju ministar je vezan Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i mora tačno navesti za koja djela se izručenje odobrava. Nakon konačne odluke prema kojoj bi se odobrilo izručenje Jašareviću ostaju apelacija Ustavnom sudu BiH i zahtjev Evropskom sudu za ljudska prava, uz naravno zahtjev za privremenom mjerom kako bi se zaustavilo izručenje do konačnih odluka ovih prvosudnih foruma.

Ugovor o izručenju sa SAD postoji i BiH ga mora poštovati. Ali, kako je ranije pokazano, njegove odredbe same po sebi ne pokrivaju većinu djela za koja se Jašarević tereti, nego tek uz dopunu iz Konvencije iz 1973. Činjenica da se ugovor potpisan prije 125 godina i dalje primjenjuje otvara i šire pitanje za vlasti BiH o tome koliko još ovakvih ugovora ima, dokle će važiti i kada će biti prilagođeni vremenu u kojem živimo?

Kako se u postupku izručenja primjenjuje pravo BiH, a javno dostupne informacije upućuju na to da zakonom propisani uslovi nisu ispunjeni, smatram da postoje ozbiljni razlozi da se zahtjevu za izručenje ne udovolji. Najjači od njih imaju jasno uporište u Zakonu jer se pucalo u Sarajevu i teško je ranjen policajac iz BiH a Jašarević je za isti napad već osuđen i kaznu je izdržao. Konačnu ocjenu, naravno, može dati samo sud, uz uvid u kompletan spis.

Pred Sudom BiH i ministrom pravde nije lak zadatak. Njihova odluka mora počivati isključivo na zakonu, bez obzira na to ko je i koliko zainteresovan za ishod. Svaka drugačija odluka bila bi loša, čak i kada bi se nekome činila poželjnom. BiH je pravosnažnom presudom i petnaest godina izvršene kazne već pokazala da zna i hoće suditi za terorizam. Sada treba pokazati nešto teže a to je da zakon primjenjuje dosljedno i u slučajevima koji privlače najveću pažnju.

(Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli)