„Ekonomijom dominira nasljedno bogatstvo“ – ispalio je načelnik sarajevske Općine Stari Grad, SDP-ov najpoznatiji disident Irfan Čengić u sinoćnjem intervjuu za „Istragu sedmice“, odgovarajući na pitanje urednika Avde Avdića o njegovim mnogobrojnim, i nimalo skromnim, privatnim putovanjima po bijelom svijetu.
Navedeni citat je iz knjige „Kapital u 21. stoljeću“ francuskog ekonomiste Thomasa Pikettyja, poučio je gledoce Čengić prije nego što je pročitao spomenutu rečenicu iz pripremljene (fakultetske?) skripte, mudro pretpostavljajući da će njegov putujući hedonizam kojim se svako malo pohvali na društvenim mrežama biti jedna od tema intervjua.
Šta nam je želio poručiti Irfan Čengić citirajući jedno od, po mnogima, najvažnijih djela objavljenih od početka ovog stoljeća, koje govori o rastućoj društvenoj i ekonomskoj nejednakosti u svijetu u kojem bogati postaju sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji?
JA SAM ROĐEN DA MI BUDE LIPO…
Pikettyjeva teza o nasljednom, generacijskom bogatstvu, kako je tumači američki nobelovac i kolumnista New York Timesa Paul Krugman, suštinski govori o tome da je “važnije gdje je neko rođen, nego koliko je marljiv i nadaren”. Drugim riječima, ako potičete iz bogate porodice, velike su šanse da ćete svoj život proživjeti u blagostanju i bez većih finansijskih problema čak i ukoliko ste potpuno nesposobni i lijeni da bilo šta stvorite vlastitim radom, znanjem i pameću. A Irfan Čengić, prema njegovim riječima, dolazi iz jedne takve porodice. U kući u kojoj živi danas, kako kaže, živjeli su i njegov otac, dedo i pradedo – svi oni obitavaju tu, na istom mjestu, “već 100 godina”. Zajedno sa suprugom načelnik Starog Grada ima primanja od oko 8.000 maraka mjesečno („To su velika primanja, iskreno“, priznat će socijalno osjetljivi Čengić), a porodična imovina vrijedi ukupno – ako mu je vjerovati na riječ – oko 1,5 miliona maraka. I zašto se onda, molim vas, ne bi putovalo i uživalo?
Mladi SDP-ov načelnik koji objavama na društvenim mrežama iritira dobar dio javnosti u BiH, dakle, po vlastitom tumačenju nije nikakav skorojević koji se preko noći obogatio zahvaljujući političkom angažmanu i raznim funkcijama. On je old money, potomak ugledne starogradske dobrostojeće porodice u kojoj se oduvijek imalo, samo prije sto godina nije bilo Instagrama pa se nije moglo baš toliko i pokazati-pohvaliti…
To što Irfan Čengić ne vidi nikakav problem u javnoj demonstraciji svoga “la dolce vita” širokim narodnim masama u društvu koje je paradigma upravo one društvene nejednakosti o kojoj piše njegov omiljeni autor Thomas Piketty, samo je jedna od brojnih kontradiktornosti koje prate današnje ljevičare i samoproglašene predvodnike socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. Cijela doktrina socijaldemokratije, da podsjetimo, polazi od ideje da društvo ne može biti istinski pravedno ako se ekonomska moć i bogatstvo koncentriraju u rukama malog broja ljudi, dok veliki dio stanovništva živi u nesigurnosti, siromaštvu i bez jednakih mogućnosti. Uspjeh društva ne treba mjeriti bogatstvom najimućnijih, već kvalitetom života onih koji imaju najmanje – stav je u srži socijaldemokratske ideje i ljevice kojoj, eto, formalno pripada i Irfan Čengić, bivši dugogodišnji generalni sekretar SDP-a, najveće ljevičarske partije u BiH. Koji danas otvoreno zagovara koaliciju SDA i SDP-a, uprkos (formalnim) ideološkim razlikama i jasnom protivljenju velikog broja glasača obje stranke protiv takve opcije.
U toj se kontradikciji ogleda jedna devijantna verzija savremene socijaldemokratije koja je odavno prestala biti isključivo bosanskohercegovački fenomen. To je ljevica koja je zadržala poruke društvene pravde, jednakosti i solidarnosti, dok vlastite privilegije posmatra kao nešto sasvim prirodno i neupitno. U njihovom političkom svjetonazoru nema ničeg spornog – čak je i poželjno – da se glasno govori o siromašnima, radnicima i obespravljenima i deklarativno zalaže za njihova prava, sve dok se svakodnevica socijalno ugroženih ne poredi s načinom života političke i društvene elite. Piketty je, međutim, pisao upravo o sistemskim mehanizmima koji omogućavaju da se prednost stečena rođenjem pretvara u trajnu ekonomsku i društvenu nadmoć. Citirati ga, kao što to radi Čengić, a zanemariti suštinu njegove kritike, znači pretvoriti ozbiljnu društvenu teoriju u površnu, jeftinu dekoraciju za odbranu vlastitog političkog imidža.
LJEVICA KAO POZA
Irfan Čengić nije izazvao osude građana zato što je „generacijski“ imućan i što putuje od vlastitog novca – naslijeđenog ili stečenog, svejedno – nego zato što sama njegova pojava u dizajnerskoj odjeći, sa luksuznim satovima i tompusom u ruci otvara pitanje šta danas uopće znači biti ljevičar u Bosni i Hercegovini i ima li to više ikakvog smisla. Ako socijaldemokratija više ne podrazumijeva jasnu političku obavezu prema smanjenju nejednakosti i stvaranju pravednijih društvenih prilika, šta je onda razlikuje od politike koja samo upravlja postojećim odnosima moći? A ako se duboke ideološke razlike između stranaka mogu zanemariti svaki put kada se otvori mogućnost za novu raspodjelu vlasti, kao u slučaju Čengićevog (ali ne samo njegovog) zagovaranja koalicije SDP-a i SDA, onda se nameće i pitanje jesu li ideologija i principi još uvijek temeljno polazište političkog djelovanja, ili su postali tek sredstva za njegovo opravdavanje.
Socijaldemokratija ne zahtijeva kao imperativ da njeni predstavnici žive skromno kako bi dokazali svoju ideološku i moralnu ispravnost. Zahtijeva, međutim, da razumiju zašto veliki broj ljudi nema ni približno jednake mogućnosti da ostvari ono što se mnogima od njih podrazumijeva. Sve drugo je ljevičarstvo kao poza – dovoljno je pročitati poneku prigodnu rečenicu Thomasa Pikettyja pred kamerama i nastaviti živjeti kao da se ništa od onoga o čemu je hvaljeni autor pisao ne odnosi na nas.
