Osuđenica za ratne zločine Biljana Plavšić, bivša predsjednica i članica ratnog Predsjedništva RS-a, umrla je jutros u Beogradu u 96. godini. U nastavku prenosimo kolumnu književnice i novinarke Slavenke Drakulić objavljenu 2009. godine, nakon što je Plavšić puštena iz švedskog zatvora poslije priznanja krivice za zločine.
Ima ona čuvena fotografija Biljane Plavšić u posjeti Bijeljini, snimljena u proljeće 1992. Stigla je tamo ubrzo nakon što su Željko Ražnatović Arkan i njegovi Tigrovi „oslobodili“ taj bosanski grad od muslimana tako što su ih pobili. Plavšić je došla da im čestita. Kao i uvijek elegantno obučena, sa svježom frizurom i na štiklama, toplo grli Arkana i ljubi ga. Morala je bukvalno da preskače leševe rasute po trotoaru.
Sudeći prema fotografiji, to joj uopšte nije smetalo.
Plavšić je sarajevska profesorica biologije, nekadašnja studentica zagrebačkog univerziteta, Fulbrightova stipendistica, naučnica sa brojnim objavljenim radovima, dama finih manira koja govori nekoliko stranih jezika. Kao visoko rangirana političarka tokom rata, upravo je ta dama imala običaj da ubijanje muslimana naziva „prirodnom pojavom“. Ljubeći Arkana u Bijeljini, samo je izražavala zahvalnost za dobro obavljen posao.
Sada, poslije odsluženja dvije trećine jedanaestogodišnje kazne u švedskom zatvoru Hinseberg, Biljana Plavšić je slobodna. Pokajavši se na prilično spektakularan način, dobila je samo jedanaest godina za zločine protiv čovječnosti. Tako je izbjegla optužbu za genocid, koja bi je stajala 25 godina zatvora. Sudije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ozbiljno su shvatile njeno pokajanje, u nadi da će to imati uticaja na druge koji čekaju suđenje. Ličilo je to na hrabar i moralan gest osobe koja razumije svoj zločin i koja – kako je rekla – želi da poštedi srpski narod kolektivne krivice priznajući sopstvenu.
Ali ispostavilo se da je njeno ponašanje daleko od moralnih ili vjerskih principa. Prava namjera Biljane Plavšić otkrivena je proljetos, u intervjuu koji je dala švedskom časopisu Vi. Cinično je objasnila da je njeno „priznanje“ bila obična iscenirana farsa. Učena profesorica finih manira svjesno je lagala kako bi dobila manju kaznu. Uopšte se nije pokajala.
Ova licemjerna predstava pokazuje da je ponašanje Biljane Plavšić gore od Radovana Karadžića, koga je u tom intervjuu nazvala „kukavicom“ i „mafijašem“. Nevjerovatno je da takva dama može da se žali na zatvorske uslove i govori kako „nijedna druga osuđenica u životu nije pročitala knjigu, a ipak nas tretiraju kao jednake“. Kao da bi zato što je obrazovana trebalo da dobije povlašten tretman. Čovjek se pita: kako to da se nije sjetila tih silnih pročitanih knjiga kada je davala rasističke izjave o muslimanima?
Koliko god ona mislila da je fina i obrazovana, ipak je kriva za neke od najstrašnijih zločina počinjenih u Bosni tokom rata – što je čini mnogo većim kriminalcem od svih ostalih osuđenica iz zatvora Hinseberg. Ponovo se pokazuje da obrazovanje nije garancija za više moralne standarde. I Radovan Karadžić je ne samo obrazovan, već je i pjesnik; kao i Eduard Limonov, koji je pucao na Sarajevo sa obližnjeg brda.
Prije nekoliko godina sam u knjizi „Oni ne bi ni mrava zgazili“ pisala o Biljani Plavšić kao pozitivnom primjeru žene koja je smogla hrabrost da prizna svoja nedjela počinjena tokom rata. Divila sam joj se, jer je za takav čin bilo potrebno mnogo hrabrosti i moralne čvrstine. Vjerovala sam da je tako očitala lekciju balkanskim bjeguncima poput Karadžića, Mladića i Gotovine.
Užasno sam se prevarila.
Slavenka Drakulić, Eurozine, 23.10.2009.
