Teško je odgonetnuti zašto je još nezavršeni most Ars Aevi u Sarajevu izazvao toliku količinu kritike, frustracije i prezira građana prema aktuelnoj općinskoj upravi Novog Sarajeva, predvođenoj načelnicom Benjaminom Karić. Radovi na rekonstrukciji pješačkog mosta koji povezuje naselje Grbavica sa Vilsonovim šetalištem počeli su u martu, a predviđeni rok za njihov završetak bio je 90 dana, odnosno do 1. juna. Nakon što je zvanični rok probijen, načelnica Karić je najavila da bi most trebao biti završen 5. jula – ali to se nije dogodilo. Već koncem maja, kada je po stanju na gradilištu svima bilo jasno da most neće biti završen do planiranog roka, na načelnicu Karić se na društvenim mrežama sručila sva sila kritika nezadovoljnih građana koji su, s pravom, željeli znati šta se dešava, zašto na gradilištu danima nema radnika i kada će most konačno biti u funkciji.
Teško je, rekosmo, shvatiti takav nemilosrdni “građanski bunt”, posebno kad se uzme u obzir da je probijanje rokova za završetak infrastrukturnih i drugih kapitalnih projekata kod nas maltene stvar tradicije. Evo, naprimjer, u neposrednoj blizini spomenutog mosta nalazi se njegov imenjak, prostor na kojem se već punih 30 godina “gradi” Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi, koji nikako da se izgradi. Tek je krajem prošlog mjeseca svečano ozvaničen početak gradnje Muzeja – projekta koji je svaka kantonalna vlast u protekle tri decenije zdušno deklarativno podržavala i isticala njegov nepobitni značaj, a koji će se konačno podići iz prašine zahvaljujući skoro isključivo neviđenoj upornosti, predanosti i entuzijazmu jednog čovjeka, njegovog idejnog tvorca, Envera Enje Hadžiomerspahića. U decembru 2013. godine zvanično je najavljeno skoro preseljenje četiri klinike iz starih, neuslovnih zgrada u objekat Centralnog medicinskog bloka na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Trebalo je samo 13 godina i četiri-pet rokada SDP i SDA kadrova na čelu KCUS-a pa da se „skoro preseljenje“ realizira i četiri klinike konačno smjeste u nove prostorije. Na svečanosti koja je prije nekoliko dana upriličena tim povodom, niko od brojnih prisutnih predstavnika medija nije ni pomislio da pita zašto se čekalo toliko dugo, a da i ne spominjemo koliko je desetina miliona iz budžeta u međuvremenu netragom nestalo u kapitalnom projektu izgradnje CMB-a. Građani su, s druge strane, zadovoljno čestitali aktuelnoj vlasti na ovom uspješno realiziranom projektu i renoviranim prostorima kojih se, kako reče federalni ministar zdravstva Nediljko Rimac, ne bi postidio ni Minhen.
Ali most, taj nesretni most na Vilsonovom šetalištu na kojem su rokovi probijeni pišljivih mjesec dana, posljednjih sedmica koštao je Benjaminu Karić i živaca i potencijalnih glasova birača više nego što je ikada mogla i zamisliti! Uzalud je agilna načelnica Karić s blagim, ljubaznim osmijehom na licu strpljivo pokušavala smiriti razularenu masu nezadovoljnih kritičara i objasniti da je rok za završetak radova prolongiran “u skladu sa građevinskim dnevnikom i evidencijama nadzora”, uzalud njeni najbliži suradnici već danima neumorno brišu komentare i blokiraju nezadovoljne građane na društvenim mrežama, uzalud se kašnjenje pokušalo opravdati lošim vremenskim uslovima koji su usporili radnike… Most Ars Aevi, izrađen od specijalno naručenog bangkirai drveta po kojem će ponosno koračati buduće generacije i koji treba da nas spaja, a ne da razdvaja, neplanirano je postao simbol političke neodgovornosti lokalne vlasti, bahatosti, javašluka i svih silnih neispunjenih obećanja prema građanima.
Benjamina Karić naučila je na teži način kako u praksi izgleda test povjerenja između vlasti i onih koji su joj dali mandat. U politici, naime, nisu opasni samo veliki neuspjesi, promašaji i loše odluke; ponekad se posrne na mjestima gdje se to najmanje očekuje, na onim stvarima koje možda nisu od kapitalne važnosti, ali ih građani svakodnevno gledaju i pamte. Ponekad je za gubitak povjerenja dovoljan i jedan sasvim običan most.
