Nalazimo se u stanju konfuzija koje se pretvaraju u kolektivnu zabrinutost! Prijatelji me zovu i pitaju kako će se završiti Dodikov sudski slučaj, šta se događa i kuda idemo. Kao da je Dodikov sudski slučaj pitanje biti ili nebiti! Oni spadaju u grupu obrazovanog svijeta koji bi trebao da zna gdje su stvarni problem našeg društva i šta bi trebala biti rješenja. Trebali bi da vjeruju u razum i snagu političkih vođa koje su birali. Ali, oni su, po svemu sudeći, izgubili moć razumijevanja stvarnosti i socijalne orijentacije. Oni više ne vjeruju svojim vođama. Zbunjenost i zabrinutost su posljedica izgubljenog povjerenja u vlast!
Naše društvo je u haotičnom procesu demokratske tranzicije i pljačkaške privatizacije izgubilo socijalnu i moralnu osnovu. Umjesto stvaralačkog zanosa, energija je usmjerena u prostor politike. Stranačka pripadnost postala je biznis koji donosi neslućeni profit. To je dovelo do moralnog i duhovnog pustošenja. Mi smo danas društvo koje je “potrošilo svoj socijalni i moralni kapital” (Emanuel Tod).
Pogledajmo zastrašujuće tridesetogodišnje rezultate naših vladajućih politika: deindustrijalizacija, korupcija, uspon mafijaških kartela, kohabitacija kriminala i politike, političke oligarhije, slom demokratskih vrijednosti, uništene institucije, rasprodati prirodni resursi, demograska regresija, odliv radno sposobnog stanovništva, urušeni pravosudni, obrazovni, i zdravstveni sistemi, marginalizovana kultura, dominantna politika osporavanja i mržnje, veličanje protektorata… Ne postoji prostor razumnog dijaloga, tolerancije i političke kulture. Društvo se raspada u blatu i moralnom razvratu.
U stanje potpunog privrednog, duhovnog i institucionalnog sloma društvo su dovele vladajuće politike koje su manje-više bile koalicioni partneri trideset godina. Kako je moguće vjerovati politikama sa takvim poraznim rezultatima? Drugo ime za izgubljeno povjerenje u vlast je očaj i odsustvo nade. U takvom stanju društvo zaćuti. Vlast povjeruje da je ćutanje i mir znak povjerenja u vlast. To lažno uvjerenje ulije joj još više moći i zavodljive snage. A onda se neočekivano pojavi bunt koji se razlije na sve strane. To se posljednja tri mjeseca događa u Srbiju sa studentskim protestima.
Studentski protesti su društveni fenomen koji treba ozbiljno shvatiti i još ozbiljnije izučavati. Čini se da su vlastodržci u Hrvatskoj i BiH toga postali svjesni pa su nedavno osmislili i svojim građanima ponudili bojkot trgovačkih lanaca kako bi nezadovoljstvo usmjerili prema onima koje su upravo oni svojim podaničkim politikama doveli u svoje zemlje. Ma koliko ideja bila perfidna podvala, ona je imala početni politički potencijal, ali on neće biti dugog vijeka. Osiromašeni građani počinju da shvataju da oni nisu u stanju da bojkotuju moćne monopiliste jer oni kupuju ono što moraju da kupe da bi preživjeli. I sve što ne kupe danas moraju kupiti sutra. Ma koliko bili maštoviti, građani vide da ne mogu izaći na kraj sa lukavstvima vlasnika trgovačkih konglomerata koji ih varaju gdje god mogu, i na težini i na kvalitetu. Prevara vlasti na koju su nasjeli mogla bi se pretvoriti u bunt prema politikama koje su ih namagarčile.
Pogrešno je bunt i proteste studenta u Srbiju posmatrati kao “napad spolja” i “obojenu revoluciju” koju su osmislili mediji stranih agentura i NVO. Spoljni uticaji i NVO postoje ovdje više od pola vijeka i vjerovatno su uvijek imali nekakvog, vidljivog i nevidljivog, uticaja na oblikovanje vlasti. Ako su ti faktori uticaja uspjeli da organizuju ovako masovne proteste, onda je vlast vrlo slaba i treba da je zamijeni neka bolja, Naravno, razni politički mešetari, i domaći i strani, neće propustiti priliku da iskoriste proteste za svoje ciljeve. Prosto, to je nužnost svake revolucije, i obojene i neobojene. Najveće šanse imaju vlast i opozicija. Sve će zavisiti od toga šta su naučili iz ovog bunta i kakve sposobnosti imaju. Sudeći po opskurnim i diletantskim reagovanjima, šanse sui m slabe!
Prije olakog uopštavanja trebalo bi provesti neko vrijeme u protestnim povorkama i oslušnuti energiju bunta mladih ljudi. Oni su jasni da njihov cilj nije osvajanje vlasti, da nema lidera u njihovim redovima i da ne žele nasilje i rušenje institucija. Oni žele da institucije funkcionišu, da budu efikasne i snažne i da postupaju u skladu sa ustavom i zakonom. Njihovi zahtjevi su ono što je vlast propustila da bude. Nema legitimnijeg i jasnijeg cilja. Oni ne žele da svakog dana slušaje jednog čovjeka koji ih zbunjuje svojim slovom i brojkama u vezi stvare za koje nije nadležan. Njihovi zahtjevi su prihvatljivi za sve – i za vlast, i za opoziciju,i za one koji ne razmišljaju o oblicima političkog organizovanja. Njihov bunt se zbog toga preliva na sve građane i oni mu se priključuju. Studenti više nisu sami!
Studentski protesti su uspjeli jer su uzdrmali političku moć vladajuće stranke u Srbiji. Politička moć se prelila na studente, ali je oni ne žele. To je buntu dalo legitimitet, a studentima nadmoć.
Izjave iz krugova vlasti da će pobijediti studente je opasno produbljivanje ionako dubokih društvenih podjela. Kada se zahtijeva pravda i institucionalna odgovornost, nikakvo osporavanje nije moguće. To su opšta mjesta odgovornih politika.
Kada prestanu da se primjenjuju zakoni, bunt postaje zakon!
Vlast bi to trebala da zna.
