Da se nije prošle nedjelje desilo (neobjašnjivo zakašnjelo!) otkriće zločina glumca Moamera Kasumovića, vjerovatno bi Igor Stojanović, potpredsjednik Federacije BiH i dalje bio glavna tema, odnosno meta, sarajevskih političara, medija i internetskih gazija raspoređenih u džungli društvenih mreža. Povod je, dakako, Stojanovićeva izjava da je „Stranka demokratske akcije spremna odreći se 78% teritorija države Bosne i Hercegovine, da bi imali Islamsku republiku na 22% teritorija“ i ono što je u javnom prostoru (reakcije, osude, uvrede…) uslijedilo nakon nje.
Čini mi se da je, ne samo zbog siline reakcija koje su povremeno ličile na mučko cipelarenje, riječ bila o prekomjernom granatiranju potpredsjednika Federacije BiH, da se VBR-om pucalo na vrapca! U Stojanovićevom tweetu postoji mnogo toga problematičnog, ili vrijednog drugačije vrste rasprave od onih optužbi (za izdaju, četništvo, petokolonaštvo, etc.) koje su mu upućivane u danima napaljene medijsko-političke histerije.
Pokušat ću se pozabaviti samo nekim od njih.
Najprije, zašto se, uopće, Igor Stojanović bavi (tajnim) političkim planovima Stranke demokratske akcije, partije koja je u dubokoj i hladnoj opoziciji na državnoj i entitetskoj razini? I drugo, sa tim u vezi, zašto se nije potrudio da prikupi, podastre, ili još bolje, da javnost podsjeti na neke argumente, indicije, nepobitne dokaze da je u svojoj prošlosti, na riječima i na djelu, SDA itekako koketirala sa idejom podjele Bosne i Hercegovine. Takvih je indicija previše, valjalo je samo „zagrijati“ stolicu, pronaći i (ponovo) učiniti javnim. Neka on (a i njegovi kritičari) pogledaju na šta je u tekstu sporazuma iz Ženeve u jesen 1993. godine pristao i šta je potpisao lider te stranke Alija Izetbegović, zajedno sa Momčilom Krajišnikom: trojnu podjelu Bosne i Hercegovine, koju je nešto kasnije žilavo pokušavao legitimirati kroz navrat-nanos sazvani Bošnjački sabor.
Ukoliko se već nije udubljivao u povijest SDA, onda bi nam Stojanović mogao nešto više reći kako stvari stoje sa njegovom strankom, Socijaldemokratskom partijom BiH? Kojim procentom bosanskohercegovačkog teritorija se ona zadovoljava u svojoj praksi (ostavimo po strani patetične floskule tipa „cjelovita, suverena…“)? U čiji etnonacionalni „procenat“ spada, recimo, selo Bačevići u okolini Mostara, naseljeno građanima srpske nacionalnosti koji su prije mjesec danas bili žrtve neofašističkog pira raspojasanih navijačkih huligana? Mještane su neposredno nakon tog neprijateljskog čina obišli Sevlid Hurtić, ministar za ljudska prava i izbeglice u Vijeću ministara BiH, i državni ministar sigurnosti Nenad Nešić. Nekako se logičnim čini da je isto to morao uraditi i dopredsjednik Federacije BiH Igor Stojanović, kao i Vojin Mijatović, dopredsjednik Vlade Federacije, obojica „iz reda Srba“ i članovi rukovodstva SDP-a BiH. Niko ih nije vidio u Bačevićima. Doduše, nije se ukazao ni gradonačelnik Mostara, ali to mu nije posao.
DEPRESIJA OD GRAHOVA i KUPRESA
Zna li Igor Stojanović koliki procenat državnog teritorija BiH otpada na Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac, sve općine u Federaciji BiH sa većinskim srpskim stanovništvom, čiji je, podsjetimo, on dopredsjednik? Jesu li i one uključene u onih 22 posto BiH na koje, kako tvrdi, skromno prava polaže SDA. Šta su on i njegova stranka učinili da te općine i njihove građane integriraju u ekonomsko-politički život Federacije BiH?
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije je prije nekoliko godina za infrastrukturne projekte u Drvaru donirao milion maraka, a drugi milion za otvaranje pogona srbijanske tekstilne fabrike „YUMCO“ u kojoj je zaposleno stotinu-dvije radnica. Koliko je i u koje svrhe Drvaru dodijelila Vlada Federacije BiH, nije poznato. Zna se da je Stojanovićev stranački šef Nermin Nikšić nogometnom klubu u svom rodnom Konjicu poklonio milion maraka, a još dva miliona mostarskim klubovima, (svome) „Veležu i „Zrinjskom“ Dragana Čovića?
Postoje li u Grahovu, Petrovcu, Drvaru neki sportski kolektivi koje bi obradovala donacija „njihove“ Vlade iz Sarajeva? Ne postoje, niti će zadugo postojati, ako se bude pitala vlast u Federaciji BiH, odnosno ukoliko to ne odobri Vučić, a realizira hazjajin iz drugog entiteta Milorad Dodik.
U intervjuu kojeg je nedavno dao Vildani Selimbegović za OTV Igor Stojanović kaže da je protiv načina na koji je Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, tobože obilježila mjesto likvidacija sarajevskih Srba, načina licemjernog i uvredljivog. Veli da on o tome ništa nije znao, niti ga je iko pitao šta će pisati na spomeniku žrtvama sa Kazana.
(NE)PROSPERITETNE TERITORIJE
Stojanović i Karićka su, podsjetimo, dugogodišnje stranačke kolege. Kakvu je poruku njihov SDP BiH poslao, primjerice, mostarskim Srbima postavljajući na čelo Turističke zajednice Sarajevskog kantona čovjeka za kojeg su oni tvrdili da je sudjelovao u njihovim progonima, zatvaranjima, mučenjima tokom prve ratne godine u Mostaru? Upućena je ista onakva, bezobrazno ignorantska poruka kakva je odaslana Srbima u Sarajevu svojevremenim instaliranjem presuđenog ratnog zločinca za direktora Toplana!
Prije desetak-petnaest godina SDP BiH predvođen pokojnim Slobodanom Popovićem na izborima je osvajao mandate u Narodnoj Skuštini Republike Srpske, pa i Parlamenta BiH; danas, kada ga vodi serijski preletač Vojin Mijatović, kidišu na pozicije u Sarajevu, ministarske, direktorske!?
„Srbima treba prepustiti većinske srpske teritorije, Hrvatima-htrvatske, a Muslimani da uzmu ono što mogu prosperitetno kontrolirati“, kazao je u ljeto 1991. godine Alija Izetbegović na sastanku sa Adilom Zulfikarpašićem, tada liderom Muslimanske bošnjačke organizacije. Te se formule uglavnom u svom praktičnom djelanju pridržavaju sve političke stranke sa sjedištem u Sarajevu, navodno građanske, ili transparentno nacionalne. Ni Drvar, ni Grahovo, ni Petrovac, a o Bačevićima da i ne govorimo, nisu „prosperitetni“, njihovi budžeti nisu ni promili od budžeta sarajevskog košarkaškog kluba „Bosna“ iz vremena kada je Igor Stojanović, asistirajući SDA-ovom namješteniku, danas lideru Naroda i pravde, aktivno sudjelovao u njegovom uništavanju!
